Čitateljka koja je sa nama od 2009. godine prenosi svoje iskustvo i kako je uspela da se reši 36 kilograma i uspostavi (gotovo) normalnu težinu.

NAPOMENA: Iako smo dobili dozvolu da tekst skratimo, objavljujemo ga u integralnoj verziji jer bi svako skraćivanje poremetilo tok priče i zato su napravljene samo nužne prepravke.

Kada sam prvi put svratila na sajt dijeta.net i kontaktirala uredništvo – obećala sam da ću sigurno napisati svedočanstvo o svom uspehu budem li uspela da skinem neki kilogram. To je bilo pred kraj 2009. godine kada sam imala 107 kg a moja tadašnja nada je bila da skinem bar desetak kilograma i počnem da ličim na „nešto“ a ne na kita (kako sam samu sebe prozvala). Ali, sticaj čudnih životnih okolnosti odveo me je u drugom pravcu: zbog stresa i raznih nerviranja ugojila sam se u prvoj polovini 2010. godine toliko da jedan period nisam ni smela da stanem na vagu! Ali da počnem iz početka.

kako sam oslabila

Moja priča počinje kao i hiljade drugih priča – nisam bila ni mršavo ni debelo dete znači prosečno i nikada nisam imala problema sa jelom i težinom – jela sam koliko sam bila gladna, a ni roditelji me nisu nešto pritiskali da previše jedem. Dosta sam bila aktivna i rano počela da se bavim različitim sportovima, ali svako bavljenje se završavao vema brzo – jednostavno posle par meseci bih izgubila interesovanje i odustala.

Početak problema sa kilogramima

U devetnaestoj godini sam ostala u drugom stanju (našla „ljubav života“ – dečko iz istog razreda) i sa 20 godina postala majka jednog slatkog bebirona (koji sada ima 13 godina i uplovljava u tinejdžerske vode). Bilo kako bilo – Ljubav Mog Života (LJMŽ) je posle svega šest meseci od rođenja sina (živeli smo u vanbračnoj zajednici) pobegao u Nemačku, zatim u Švajcarsku pa onda preko okeana u SAD, a ja sam ostala sama sa bebčetom. Sama i očajna – prvi put suočena sa ogromnim viškom kilograma! U trudnoći (a i prvih meseci posle porođaja) sam jela sve što mi je padalo pod ruku ne misleći na moguće posledice po moju liniju tako da je moja težina 6 meseci posle porođaja, dostigla čitavih 98 kg (a visoka sam 177). Ne znam da li sam više bila očajna što me je LJMŽ ostavio ili što sam se za samo godinu dana od vedre, simpatične i zgodne devojke pretvorila u mrzovoljnog kita koji se praćaka na suvom! Ogledalo je postalo moj najveći neprijatelj i izbegavala sam ga kada god je bilo moguće.

5 godina kasnije

Do moje 25. godine – sve je bilo isto: čuvala sam dete, gledala sve moguće španske serije, retko išla bilo gde – prekinula gotovo sve odnose i sa porodicom i sa prijateljima i jednostavno potpuno prekinula socijalni život. Na sreću, u komšiluku je bilo dosta male dece tako da moj sin nije ništa osetio – uvek je imao društvo vršnjaka sa kojima se dobro slagao. Moje društo su bili: čips, smoki, slane ribice, čokoladne bombonice (sa suvim grožem i lešnikom) kao i TV koji sam gledala bar 12 sati dnevno (verovatno da nadoknadim to što nisam imala ni jednu emotivnu vezu čitavih 5 godina). Što je najgore, mislila sam da sve to tako treba i da sam ja dobra majka koja se brine o detetu i zato ne radi, a ne želi da viđa druge jer su dosadni. Istina je malo drugačija što se posla tiče: Nisam morala da radim jer je moja „večna ljubav“ bar u jednoj stvari ispao fer: gde god se nalazio redovno je slao dovoljno novca za život i sina i mene.

Prvi put želim da smršam

A onda, jednog letnjeg dana – došlo je do nečega što me je nateralo da promenim sliku o sebi: moj sin je tražio da ga vodim na bazen! Odlučno sam ga odbila, ali kada se njegova molba ponovila i sutradan a i dan posle toga… shvatila sam da neće lako odustati. I tada sam posle ko zna koliko vremena stala pred ogledalo (ono veliko, ne malo u kupatilu koje me je svakoga jutra pozdravljalo ružnom slikom koju nisam želela da vidim). Stala sam pred ogledalo i prepala se: ličila sam na debelu opersku pevačicu gde sve kipti i samo što ne pukne! Na vagu nisam smela da stanem! Ipak, nije mi bilo druge nego da prihvatim situaciju pa sam počela od rešavanja problema odeće: bili su mi potrebni metri i metri cica za laganu letnju haljinu (koja je više pravila klovna od mene nego što je skrivala višak kilograma). Odlazak na bazen prvog dana bilo je strašno životno iskustvo (svo vreme sam sedela u hladu u novoj cicanoj haljini i hladila se lepezom) i po povratku kući shvatila sam da moram da učinim nešto. Pre svega da se suočim sa mojim najvećim strahom: vagom! Hrabro sam stala i… uplašila se onoga što sam videla – pokazivala je 112 kilograma! Šok! Koliko sutradan počela sam bez konsultacije sa bilo kime da jedem samo voće i povrće (na svu sreću bilo je leto) i za mesec dana moja vaga je pokazala da je moja težina spala na 107 kg. Prilično ohrabrena, nastavila sam sa istim režimom: voće i povrće celoga dana, malo piletine ili barene ribe uveče, lagane šetnje do bazena i, za divno čudo, osetila sam i više energije i snage i bolje sam se osećala a počela i drugačije da razmišljam.

Međutim, sav ovaj napredak je bio srušen već dolaskom jeseni – kako su kiše počele – vratila sam se starom načinu života i negde početkom zime vaga je ponovo pokazivala 112 kilograma. Malo je reči da sam bila očajna. Očaj se preobrazio u ljutnju a ljutnja u neku čudnu želju za samodestrukcijom. Rekla sam sebi: Želiš da budeš debela? E pa budi! I to je zaista bila moja odluka. Čak sam intezivno počela da tragam za Udruženjem debelih – sve u cilju da (valjda) sebi dokažem da je to moj životni put i sada već životni stil. Ipak, Udruženje nisam našla i čini mi se da je to moja sreća.

Drugi put želim da smršam

Početak 2009. godine donosi mi novo „životno“ pitanje koje postavlja moj sin: mama a što si ti tako debela? Zašto tebe uvek svi čudno gledaju na roditeljskom, a mene drugovi zafkavaju kada se pojaviš? Nisam bila spremna na ovo pitanje. Danima me je progonilo i samo sam o njemu razmišljala. Shvatila sam da moja debljina nije samo moja stvar nego posredno utiče i na dete. Opet sam dobila poriv da nešto učinim za sebe i najzad ostavila ljubavne serije na miru i to vreme počela da trošim istražujući na internetu šta mogu da učinim za sebe. Naravno, prvo svi mogući preparati, medovi, kafe, ma sve… Ali, rezultati prilično jadni. I gore od reči jadan jer sam od pojedinih čarobinih pilula i šejkova dobila šuljeve kojih, na moju tonažu, nisam mesecima mogla da se rešim.

Posle silnog traganja, čitanja, kontaktiranja različitih stručnjaka (htela sam i na liposukciju ali se ispotavilo da nemam petlje), shvatila sam da moram na rigoroznu dijetu i to ne kratku (budući da imam veliki višak kilograma) već višemesečnu i jasno definisanu. Priključila sam se forumu dijeta.net-a i počela da čitam dijete na sajtu i u isto vreme pratim dnevnike i druga iskustva forumaša tražeći šta je prava stvar za mene. U međuvremenu, pokrenula sam se, obavila testove krvi, proverila hormone (sve je bilo ok) i posetila nutricionistu da čujem šta će da mi kaže. Bila sam više nego iznenađena ;-). Rekla je da sam previše gojazna budući da imam 107 kg i da moram na dijetu! I uvalila mi dva papira sa nekom dijeticom od koje bi do podne i duplo mršavija osoba tri puta pala u nesvest od gladi!!! Ponovo sam se vratila internetu i forumu i nastavila da crpim inspiraciju i ideje od drugih. Nisam se usuđivala da išta pišem već sam samo čitala, čitala i čitala. Par puta sam kontaktirala uredništvo a pošto me je interesovala UN dijeta i g. Gigu – koji mi je uvek davao vrlo jasne i precizne instrukcije šta, kako, kada. Početkom 2010. godine bila sam spremna za šestomesečnu avanturu sa UN dijetom i ona je počela 1. februara. Sve je krenulo jako dobro – imala sam motivaciju – imala podršku i savete mojih virtualnih instruktora, a i proleće je pristizalo – sa obiljem svežih namirnica. Čak sam posle par dana primetila da počinjem da gubim težinu što je dodatno ojačalo moju motivaciju. Ali, onda jednoga dana (dve nedelje od početka dijete) sve se izokrenulo…

Životni problemi

Otac mog deteta, moja „večna ljubav“ – poslao mi je duži email kojim me obaveštava da neko vreme neće moći da vrši obaveze prema sinu i meni jer je – bankrotirao! Bio je u poslu sa nekretninama, lepo zarađivao ali ga je uhvatila kriza 2008. godine, tavorio je još par godina, a onda nije bilo druge nego da proglasi bankrot, rasproda imovinu i, kako je pisao, preseli se u neku siromašnu četvrt gde je jedva sastavljao kraj sa krajem radeći kao građevinski radnik.

Suočavanje sa novim problemom egzistencionalne prirode donelo mi je mnogo stresa koji sam, naravno, lečila hranom i to najčešće različitim testima iz pekare. Taj prvi šok trajao je oko 2 nedelje i dodao mojoj težini 4 kg! Onda, pritisnuta situacijom, počela sam da tražim neki posao. Na svu sreću brzo sam ga našla – moja drugarica iz srednje škole sa kojom sam se povremeno čula telefonom ponudila mi je honorarni posao vezan za unos teksta na računaru: posao sam mogla da radim od kuće što je i bilo poželjno, a i zarada je zavisila od mog angažovanja. Jedino je još trebalo steći radne navike a ja nikada nisam radila…

Šta da vam kažem, bio je to težak period za mene i sina. Maksimalno sam se trudila da mu objasnim da se život menja i da ćemo morati drugačije da živimo nego što smo navikli. I da zaboravi na zadirkivanja drugova zašto mu je mama debela jer mama sada ima drugih briga.

U početku trebalo mi je mesec dana da se organizujem sopstveni posao: Radila sam po 14 sati samo da bih se uhodala i stekla rutinu. Naravno, nisam imala vremena (bar sam tako mislila) da kuvam: okružena grickalicama i koka kolom (pila sam po 2 litre dnevno) borila sam se za puko „preživljavanje“ (znam da zvuči patetično ali tako mi je onda izgledalo). A dete mi je ne jednom jelo nešto kuvano u komšiluku ili kod babe i dede – mojih roditelja sa kojima nisam bila u dobrim odnosima još od kraja srednje škole. Nisam ni razmišljala o svojoj težini već samo kako da što bolje i brže odradim posao i uzmem sledeći. I tako su prolazili meseci… Povremeno bih ipak izdvojila malo vremena i svratila na dijetin forum čisto da vidim kako napreduju ljudi koje sam pratila mesecima ranije i maštala kako ću jednoga dana ponovo da se vratim među njih i „vratim se među ljude“.

I dalje debela…

Pred sam kraj 2010. već sam imalo solidno radno iskustvo, ugovorene poslove i – 116 kilograma! Što je najgore, većina viška bila mi je raspoređena na 3 ključna mesta: zadnjica, bokovi i stomak. Sa 30 godna bila sam kao neka zapuštena pregojena tetka od 55 godina, ružnog tena i bez perspektive – boreći se za još jedan dan više. Jedino me je obaveza prema detetu držala da potpuno ne potonem. Emotivni život velika nula, socijalni nula, sa malo komunikacije sa familijom i još manje sa preostalim prijateljima i komšijama. Htela sam da nabavim psa ali je i samo razmišljanje da bih trebala oko njega da se bakćem učinilo da veoma brzo odustanem od te ideje.

„Nežni cvetak“

Ipak, bila je tu svetla tačka da sam jako dobro savladala posao i da sam već i sama „nabavljala“ klijente tj. dolazili su mi kući i donosili rukopise. Sa finansijske strane to je bilo super – sa emotivne katastrofa. Kada bi mi klijent došao, obavezno sam bila kao vezana vreća – naizgled sam sa pažnjom pratila šta treba da uradim, a u glavi mi se vrteo film o tome kako verovatno ličim na debelu kravu i ko zna šta čovek misli o meni i mora da mu se gadim i verovatno više nikada neće doći i slično. Začudo, klijenti su se vraćali i to mi je ulilo samopouzdanje da odvojim svoj profesionalni rad od privatnog života.

A onda se među klijentima izdvojio jedan koji je dolazio gotovo svake nedelje, donosio manje ispravke rukopisa i dok bi čekao da uradim promene – potpuno opušteno pričao o svemu i svačemu pa i o svom životu (razveden, blizu četrdeset godina, prilično „očuvan“ :)) a onda posle par nedelja uzgred je spomenuo i mene. Razlog je bila dvolitarska flaša koka-kole na mom radnom stolu – moj zaštitni znak. Njegov komentar je bio da bi možda bilo pametno da smanjim gazirano i zamenim ga čajem ili limunadom – jer se od gaziranih napitaka goji! Pogledala sam ga i mrtva-hladna rekla da znam da sam debela i da je ovo moj život i da ja tako volim i još gomilu gluposti. Odgovorio mi je smireno da me on vidi drugačije: da sam ja u stvari nežni cvetak koji se sakrio iza gomile kilograma i kada bih se samo malo potrudila i sama bih došla do istog otkrića. Zatim je pokupio papire, uljudno me pozdravio i otišao. Ostala sam zabezeknuta. Gde on vidi „nežni cvetak“ (da odbacimo da je fraza ofucana ali za paćenicu kakva sam bila zvučala je super), da li me on to zafrkava (mada je uvek delovao uljudno i odmereno) ili mi se otvoreno ruga? Šta da kažem, nisam mogla da zaspim dve noći! Moje misli su se vrtele oko cvetka i lupala sam i dalje glavu šta mi je gospodin u stvari rekao. Ili mislio da kaže. Ma sve jedno – jedva sam dočekala da ga ponovo vidim. Neke davno zaboravljene emocije su se lagano pojavljivale, a ja nisam bila najspremnija da ih pustim u život.

Gospodin se naravno pojavio i sledeće nedelje a ja sam se maksimalno trudila da što sporije odradim posao da bih usput imala vremena za neka sporedna pitanja. I kada mi se učinila zgodna prilika otpila sam gutljaj čaja (aha, ne pecam se dva puta na isti mamac) i pitala ga onako, kao nezainteresovano, da li se šalio prošlog puta kada je rekao da sam nežan cvetak. Akcenat sam stavila da mi je, kao fraza simpatična i podseća na prošli vek i još tako nešto. Gospodin, očigledno suviše nezainteresovan da laže jednostavno mi rekao da se nije šalio, niti bio podrugljiv nego da mu je generalno misterija zašto ljudi rade stvari koje nisu za njihovo dobro iako dobro znaju da ih to samo, u najmanju ruku, unazađuje. A da sa samo malo napora može toliko toga da se postigne. Opet je pokupio svoje papire i pozdravio me. Ostala sam da sedim zbunjeno. I te večeri rešila da se definitivno uhvatim u koštac sa kilogramima i da ne odustajem dok ne stignem do 90 kilograma! Imala sam cilj, imala sam motiv, imala sam podršku virtualne zajednice sa foruma, imala sam gospodina kojeg sam želela da impresioniram…

Nežni cvetak u akciji

Ponovo internet posle posla, ponovo gomila beleški, ponovo pitanja gospodinu Gigi i drugim urednicima dijeta.net-a. Tačno godinu dana posle prvog pokušaja sa UN dijetom 1. februara 2011. godine počinjem drugi put sa UN dijetom. Maksimalno se trudim da reorganizujem život i postavim stvari na svoje mesto. Planiram vreme. Sve beležim u rokovnik – i kada ću i šta ću da radim i kako se osećam i šta ću spremiti za jelo. Vođenje beleški mi daje preglednost svakoga dana… Osećam se organizovano i… posle dužeg vremena prilično pristojno (još uvek ne mogu reći i dobro). Počinjem da uviđam da sam više od 10 godina živela po jednom ustaljenom šablonu i načinu razmišljanja, u svemu pogrešnom. Gospodin koji povremeno svraća primećuje promene i ne usteže se da mi ih kaže. Ovog puta komentare doživljam kao komplimente.

Ipak, posle 3 nedelje prva kriza. Ne zato što imam problem sa hranom i disciplinom nego zato što mi je, sada već mogu napisati, Moj gospodin saopštio da poslovno putuje 6 meseci u inostranstvo. Kao da je jedan deo mene pokleknuo. Dva dana sam bila baš loše raspoložena, ali uz pomoć prijatelja sa foruma i gomile PP-a uspevam da prođem krizu. Na kraju krajeva pa i moja dijeta će trajati 6 meseci. Taman ću da budem kao nova u tom periodu. Ali…

…posle 45 dana druga kriza. Ovog puta sin je uzrok tome. Potukao se u školi, dobio batine, on takođe nalupao druga iz razreda i sve bi se završilo na tome da nisu počele telefonske pretnje i druge neprijatnosti zbog kojih moram da ga pratim do škole i posle nastave. Stres traje više od 2 nedelje i moja dijeta puca. Prekidam sa UN dijetom i ponovo se (na svu sreću za kratko) vraćam u stanje „otvori se zemljo da legnem“. Opet dugi razgovori sa sada već mogu reči istinskim prijateljima (sa dijeta.net-a) preko telefona, uživo, u pola dana, noći… Vraćam se na polovičnu UN dijetu (kada stignem pratim kada ne – jednostavno pojedem šta mi se nađe pod rukom – neka mi g. Giga ne zameri :)) i odlučujem da upišem sina u klub gde se treniraju borilačke veštine, ali u cilju odbrane. Opet ga pratim i već posle drugog treninga trener mi prilazi i pita zašto se i ja ne bih uključila u rad. Ima i gospođa mojih godina (!) koje su tu rekreativno ne da bi nekoga tukle već da bi bile u kondiciji. Čini mi se kao dobra ideja i počinjem prvo sa laganim treninzima, a zatim sa sve ozbiljnijim. Osećam se sve bolje i pokretljivije. Kombinacija promene ishrane i sporta čini čuda!

Dolazi i maj mesec – mesec kada bi trebalo da pređem na održavanje po UN dijeti. Ali šta da održavam kada je nisam ispoštovala do kraja? Za tri meseca sam izgubila 16 kilograma što je sjajno, ali moje ambicije su veće… Počinjem sa 3 ciklusa citrus dijete. Opet mnogo mailova, savetovanja i tako uspevam da do 1. juna dostignem 94 kilograma. Osećam se sjajno. Situacija oko sina se sredila, na vidiku je raspust a ono što mene posebno raduje je voće i povrće koje nezaustavljivo stiže. Ponovo se vraćam na letnji režim ishrane: voće, povrće i 2 – 3 puta nedeljno parena riba ili pileće belo meso. Uvek imam sa sobom kesicu sa orašastim plodovima za slučaj iznenadne gladi jer i dalje treniram. Kada su stigle lubenice – nedelju dana za 2 obroka jedem samo njih. Koža mi se gotovo kao na filmskoj traci podmlađuje. Moj radni dan sada izgleda ovako: ustajanje u 6, lake vežbe i doručak do 7 – posao do 12, spremanje nekog lakog jela na pari i nešto za sina do 1, ručak i odmor do 3, posao do 6 popodne, večera, šetnja do 7, trening ili nešto od aktivnosti do 8, malo gledanja TVa ili zaostali posao do 10 i u 11 na spavanje. I svakoga dana ponavljam da imam CILJ… Jasan cilj koji ću dostiči… Ovaj ritam mi savršeno odgovara i 1 septembra stižem do 80 kilograma!!! Uspela sam! Ne plašim se više ogledala (a ni ono mene), mogu da kupim pristojnu garderobu i da izgledam kao ŽENSKO (i to dobro žensko kako kaže moj prijatelj /bivši Gospodin/).

I za kraj…

Budući da 4 meseca držim ovu kilažu (čak i ako je zima :)) – mogu da kažem da sam USPELA! Naravno, sigurna sam da će biti još situacija koje neće biti tako jednostavne i lake ali MNOGO SAM JAKA iako ne u fizičkom ono u psihičkom smislu. Čak sam bez problema „preživela“ doček Nove Godine kada smo se u istom restoranu zatekli i ja i moja bivša „večna ljubav“ . U međuvremenu, vratio se u zemlju a šta radi – nemam pojma – niti sam se interesovala – ipak, zahvalila sam mu na novcu koji je slao dok je bio u mogućnosti i na interesovanju za sina. Ostala sam ravnodušna i na njegove komplimente kako dobro izgledam. Ali, kada mi slične komplimente uputi moj prijatelj /bivši Gospodin/ e… tada mi nije sve jedno :). Inače nas dvoje za proleće imamo neke planove, ali to nije za ovu priču.

Zahvaljujem svima koji su bili uz mene, trpeli moju kuknjavu u žalopojke, ali ako je za neku satisfakciju – učinili su dobro delo :). Posebna zahvalnost Gigi i Tini koji su mi dali najviše korisnih saveta i bez kojih bi bilo mnogo teže postići ovo što sam postigla!

VH