Nastavljamo temu započetu pre desetak dana u tekstu „Dijeta – Prepone pre starta – Prvi deo“.

PREPONA 2: „Tabletomanija“

Očekivanje da se problem viška kilograma može rešiti izvesnim medikamentima – tabletama ili praškovima, koji navodno ubrzavaju metabolizam ili vode izbacivanju masnoća putem stolice i sl. I ovde ne bih da ulazim u raspravu o zdravstvenim rizicima ovakvog mršavljenja, već bih se osvrnula na uverenja koja nas navode da tako nešto radimo.

I u ovom slučaju je društvena klima donekle odgovorna za ovakav pristup problemu viška kilograma. Naime, često smo skloni da psihološke teškoće (napetost, tugu, nesanicu i sl.) rešavamo uz pomoć pilula, pa i gojaznost želimo da „uklonimo“, „anuliramo“, bez ikakvog uvida u srž problema koji imamo sa ishranom. To je lako rešenje. Treba samo progutati pilulu. Dakle, umesto da se aktivno uhvatimo u koštac sa problemom, da se zapitamo -koja je moja uloga u tome, kako sam ja sa svojim ponašanjem doveo/dovela sebe u taj problem, i šta ja mogu da uradim da to rešim, što zahteva vreme i razmišljanje, mi se često okrećemo pasivnom gutanju lekova.

Loša vest je da psihoaktivni lekovi mogu samo da zamaskiraju problem, odnosno da ublaže simptome koji nas muče, ali čim prestanemo da ih pijemo, problem sa sve simptomima će se vratiti, jer ga nismo rešili – nismo rešili uzrok, koren problema. Isto je i sa dijetom sa pilulama. Možda ćemo „skinuti“ koji kilogram (na nezdrav način), ali nećemo naučiti kako da rešimo problem viška kilograma za ceo život i da sačuvamo zdravlje i vitkost.

Mada je činjenica da bi naše društvo trebalo da se pozabavi propagiranjem aktivnijeg i odgovornijeg životnog stila, to ipak ne treba da bude izgovor jednoj odrasloj osobi da ne uzme „stvar u svoje ruke“. Jer ako se drugi nisu pobrinuli za nas, možemo, pa i moramo, sami da se pobrinemo za sebe!

Dodatni problem u pojedinim društvima može da bude i sklonost etiketiranju osoba koje imaju uvid u sebe, pa prepoznaju da prave greške u životu i da ima stvari koje bi mogle da poprave kod sebe, pa se obraćaju stručnjaku- psihologu za pomoć. Postoji sklonost da se o takvim ljudima misli da im nešto „fali“. Istina je međutim potpuno suprotna od društvenih uverenja. Istraživanja pokazuju da su osobe koje se same obraćaju psihologu za pomoć, po pravilu mentalno zdravije i zrelije od onih koji negiraju svoje probleme i pribegavaju tabletama uzimajući ih „na svoju ruku“. Jer ako ne reagujemo na vreme i pustimo problem da se nesmetano razvija, mnogo je verovatnije će se problemi nagomilati i iskomplikovati, a ne da će se rešiti sami od sebe. Osoba koja reaguje na vreme, odnosno kada se problem još nije iskomplikovao, ima mnogo bolje šanse da ga brzo i uspešno reši.

PREPONA 3: Sve odjednom

Često se dešava da neko ko odluči da smrša, donese odluku da u isto vreme prestane da puši, pa još uz to i da treba da ide u teretanu i vežba minimalno sat vremena dnevno. To je preteran zahtev koji stavljamo pred sebe i skoro je izvesno da nećemo uspeti. Neuspeh, sam po sebi, nam nikako ne može pomoći (što je ranije u tekstu spomenuto), jer će narušiti naše samopouzdanje, raspoloženje i spremnost da radimo na ciljevima koje imamo. Sasvim je u redu i poželjno da kao krajnji cilj imamo i odvikavanje od pušenja i mršavljenje i postizanje bolje kondicije, ali na tim ciljevima treba raditi postepeno.

Često se iza jake potrebe da se svi problemi reše odjednom, krije tzv. perfekcionizam. Perfekcionizam je jaka (neodoljiva) potreba da se sve što se radi uradi na najbolji mogući način, tj. bez i najmanje greške. Ako se greška ipak dogodi (a to se po pravilu dešava jer niko nije savršen), perfekcionista će se osećati užasno – neće moći to sebi da oprosti.

U osnovi perfekcionizma stoje određena, za svaku osobu specifična, životna uverenja. Na tim uverenjima se sa psihologom može raditi i ona se mogu izmeniti. Posle izmene tih ometajućih uverenja, mnogo je lakše postići uspeh u dijeti, odvikavanju od pušenja i sličnim zadacima koje stavljamo pred sebe.

PREPONA 4: Odlaganje

Ovo je  naizgled suprotno ponašanje od prethodnog, ali u osnovi vrlo često ima istu crtu – perfekcionizam.

Odlaganje je ponašanje svojstveno skoro svima. Naravno, ima razlika u stepenu i ozbiljnosti odlaganja kod raznih ljudi. Odlaganje može kod nekih da ide dotle da ih potpuno blokira da se ostvare u životu. Na primer, svima su poznati slučajevi „večitih studenata“.

I kao i „večiti student“, koji vrlo dobro zna da treba da završi studije i da će mu to mnogo koristiti u životu, ali ipak odlaže učenje za posle podne, pa onda za sutra, itd., tako i neki ljudi koji bi voleli da smršaju, znaju da bi trebali da krenu sa dijetom, ali razmišljaju: „počeću od sledećeg obroka, pa onda od sutra ujutru, pa posle letovanja itd..itd“ .

Zašto odlažemo bitne stvari, kada znamo da su bitne? To radimo zato što nam obavljanje tih aktivnosti trenutno stvara osećaj neprijatnosti, pa radi trenutnog zadovoljstva (ili tačnije trenutnog izbegavanja neprijatnosti) biramo da stavimo taj zadatak u stranu. Zatim, po pravilu, uzmemo da se bavimo nečim manje značajnim, ali pod izgovorom da je to značajnije. Tu drugu aktivnost, koja je manje značajna, koristimo kao opravdanje da se ne bavimo tom aktivnošću koja nam je bitna i koju izbegavamo. Na primer, već dugo želimo da smršamo i razmišljamo o tome, ali uvek se nešto ispreči što nam „pokvari“ planove. Tu je stresan posao, pa…“evo samo da mi prođe ova gužva na poslu, pa ću se posvetiti dijeti“, pa onda dolazi odmor, pa…“mogu baš da se opustim i odmorim, a posle ću da mislim na dijetu“, zatim dolazi zimski period, pa ..“pa ne mogu sada da držim dijetu kada idem na slave, držaću dijetu kada to prođe,“ itd.

Pored toga što nas sprečava da ostvarimo neke važne ciljeve u životu, odlaganje ima još jednu negativnu posledicu, a to je što nas drži „zarobljenim“ u neostvarenim planovima. Naime, stalno smo u fazi planiranja i odlučivanja „evo, majke mi, od sutra ću“ i sl.. Taj večiti nerešeni zadatak je jedan svakodnevni balast (i mentalni i emocionalni) koji bespotrebno „vučemo“ nekada i kroz ceo život, umesto da skidanjem tog zadatka sa „dnevnog reda“, oslobodimo mentalne i emocionalne potencijale za neke druge životne zadatke. Šta pomaže u borbi protiv odlaganja?

Ima nekoliko „lekova“. Neki su malo zahtevniji i uključuju osvešćivanje osnove problema (najbolje uz pomoć psihologa)- prirode i korena neprijatnih osećanja koja stoje u osnovi odlaganja.

Druge mere su naposrednije, ali i kratkotrajnije , tj jednokratne. Jedna od njih je ta da kada vam „dodje“ da odložite nešto što znate da biste morali da uradite, zamislite, korak po korak- detaljan plan akcije. Dakle, jedan veći cilj i veću aktivnost, „razbijete“ na sitne „koračiće“. Zatim kažete sebi „Sada ću to da uradim…..(prvi koračić)“ i odmah pređete u akciju.

Detaljnije smo se pozabavili nekim od čestih psiholoških prepreka koje se pojavljuju pred nama kada želimo da počnemo sa dijetom. Naravno, konačna lista prepreka(ovde nazvanih preponama) je daleko duža, praktično neiscrpna, jer je svaka osoba „priča za sebe“ i svačiji problem sa kilažom je u velikoj meri drugačiji od problema druge osobe, tj. specifičan je.

Ako vam je naš tekst bio inspirativan i želite da nam pošaljete komentar, biće nam drago da pročitamo vaše mišljenje.