Nevena, hvala za komentar. Nije stvar u tome da
nisam odustala nego jednostavno imam takav odnos prema hrani da je ne vežem za raspoloženje ili probleme ili uživanje npr…
Luna, inače sam želela da prokomentarišem ovo o ,,lečenju stresa hranom,, i slično… Naravno da te razumem i nisam došla ovde da se snebivam (da me ne shvatiš pogrešno)… ali pokušavam da ukažem na to da će problema i stresa u životu uvek biti i svako jednostavno mora da nauči da ne vezuje to sa hranom tj količinom i vrstom hrane… Jer, ako bih se ravnala prema stresu, već godinama mi skoro neprekidno traje stresan period i trebalo bi sada da imam bar 150 kilograma.
Da se razumemo, i ja sam neko ko je sklon gojenju i sklon jedenju (dakle nisam od onih koji su skloni da smršaju kada su nasekirani ili u nekom problemu ili koji su skloni da u takvim fazama ne jedu, ja manje-više uvek mogu da jedem i jedenje mi nikad nije bilo problem). Takođe, one godine kada sam se ugojila, jesam i ja dozvolila da me taj začarani krug povuče i tako sam i nakupila one kilograme.
Međutim, na to jednog dana treba staviti tačku. Tako se ne može živeti. Problema i briga će uvek biti nažalost, život je takav. Moramo da budemo odgovorni i da živimo sa tim. Kao što moram da dođem na posao na vreme i budem tamo pristojna i onda kada mi se ne dolazi ili sam tužna ili nasekirana ili se ne osećam baš najbolje – tako ne treba da gubimo normalan odnos prema hrani ni onda kada nije sve u životu med i mleko. To treba da bude neka prirodna doslednost, kao što čovek treba da bude dosledan u mnogim drugim stvarima.
Tako da, nije da ,,nisam nikad odustala,, nego jednostavno moj odnos prema hrani ne veže hranu za probleme i brige. Meni ponekad dođu dani kada želim da pojedem nešto kaloričnije, nešto što nije baš idealna namirnica (i to može da bude neki planirani VK dan ili eventualno neplanirani) ali ovi dani nemaju nikakve veze sa mojim raspoloženjem, hrana je priča za sebe a osećanja / problemi su odvojena priča.
Već duže vreme sam u konstantnom stresu (znam da nisam jedina, da ne mislite da možda mislim da sam posebna po tome). Period npr u sred moje UN dijete, kada sam završila prva dva meseca i bila npr na 65 kg pa nadalje – bio je jako nezgodan. Moja majka je od tog nekog momenta pa narednih nekoliko meseci bila baš ozbiljno bolesna, potencijalno životno ugrožena (što nije bilo prvi put, istu stvar smo prošli godinu dana ranije sa njom samo sa drugom bolešću), pa su povrh svega nastali i neki administrativni problemi sa njenim lečenjem i zdravstvenim osiguranjem.. paralelno sa tim sam bila na toj dijeti… I, ponovo napominjem, da nisam od onih koji su skloni nejelu i mršanju nego naprotiv – sklona jelu i sklona debljanju, (malo je bilo trenutaka u životu kada ja nisam imala normalan apetit tj nisam mogla da jedem)…. Išla sam u bolnicu po dva puta dnevno, pre i posle posla, bila konstantno nasekirana… Paralelno sa tim, već godinu-dve sam očekivala da ću ostati bez posla, pa sam i ostala krajem te godine, pa skoro godinu dana nisam radila… Roditeljima nisam ni rekla da se sve to dešava sa poslom, da ih ne bih sekirala.
Tu smo krizu – sa mamom, prevazišli konačno, nakon nekoliko meseci, a onda su nastavile da se dešavaju ostale situacije…
Zatim ovo sada…otac mi je bio u bolnici do pre tri dana, bio je jako bolestan, mama za to vreme sama (a ona je sa svojim kardiološkim stanjem praktično invalid)… tako da stresa ne manjka kod mene evo već godinama… hronično sam umorna i rastrzana na više strana, mnogo obaveza imam, mnogo otežavajućih okolnosti, mnogo manje para nego nekad pre, mnogo brige i oko tih roditelja koji su stari (tata je izašao iz bolnice ali jedva može da hoda, naravno da brinem kako će njih dvoje ubuduće ako se on malo ne popravi i bar vrati na staro)…
Eto, nisam ovo ispisala da bih se iskukala jer imam kome da kukam ,,uživo,, ako mi je do kukanja, nego da vam kažem da je moguće razdvojiti hranu od problema.
Takođe, postoji i onaj fenomen gde ljudi vezuju hranu i uživanje. Ok, hrana i treba da bude uživanje, ali ne u smislu da u nečemu ne možemo da uživamo ako nije praćeno nekom silnom hranom…
Na šta konkretno mislim… o tome sam razmišljala prošlog leta na moru gde sam se hranila skoro identično kao kod kuće i uživala i u moru i u odmoru i u svojoj hrani… Tada sam razmišljala o tome u čemu li je problem kod ljudi koji se na moru goje i koji odlazak na godišnji odmor rezervišu za gojenje ili prekidanje nekih režima ishrane putem kojih pokušavaju da jedu pravilno…Sećam se nekih dnevnika u prošlosti….,,
idemo na more za dve nedelje, pa ću tamo sigurno da se ugojim i da prekinem ovaj moj režim, želim da uživam maksimalno u letovanju… ne želim da propustim ovo ili ono (hrana) itd,,.
Tu je u stvari u pitanju sledeća filozofija: za nekoga je uživanje u moru potpuno
samo ako se jedu pljeskavice, girosi, krompirići, slatkiši, koješta na dnevnom nivou… i ako to izostane, onda uživanje nije potpuno.
Meni je npr za uživanje na moru potrebno sledeće: da je vreme lepo tj onakvo kakvo je potrebno da se ,,iskoristi,, more, da je voda čista tj prihvatljiva za kupanje, da je plaža Iepa tj da ne moram da se guram sa hiljadu drugih ljudi, adekvatan smeštaj.. – dakle sve ono što je potrebno da bih uživala u moru kao moru. Nikakva posebna hrana mi ne treba (giros mogu da jedem i u Beogradu, ili palačinku – ali zato u Beogradu nemam more niti plažu). Na more sam otišla sa 57 kg i vratila se sa 57 kg.
Elem, pokušavaj da radiš na tome da hranu ne vezuješ za osećanja i probleme, jer ne da ti hrana neće pomoći nego će ti biti još gore…
