Priča o toplesu, ukratko.
Moje merilo izgleda u javnosti jeste da "ne vređam publiku u estetskom smislu". Valjda sam se dobro izrazila, mislim na to da neke stvari realno jesu ružne/neukusne kad se vide. Pa sam tako sudila da ne bi bio prijatan prizor ni da se razmašem svojim b'jelim dvojkama (posle dvostrukog ćapćanja). A ludo volim da plivam bez gornjeg dela, pa sam se godinama patila s trikovima (odem u dubinu, skinem gornji deo, vežem ga oko mišice, isplivam se, uz pomoć trikova opet ga vratim na mesto, izlazim iz vode regularna). Dok nismo prešli u Bugarsku, gde su talasi takvi da je trik s gornjim delom neizvodljiv. Ali smo igrom slučaja već druge godine zabasali u mesto koje je istovremeno i banjsko lečilište, tako da na plaži imaš često oko sebe ljude sa različitim i čak vrlo teškim vrstama invaliditeta, ima i dosta starih, i shvatiš da su svi ti ljudi potpuno normalni, lepi, i niko se ni zbog čega ne stresira, očigledno se samo ja kao konj stidim da pokažem neki deo svog tela... ukratko, shvatiš da si povukao crtu estetike na totalno pogrešnom mestu. Otad sam u toplesu gde god je dozvoljen, a "vređanje publike u estetskom smislu" ograničila sam na neke druge stvari i situacije.

Kad biraš štikle za konkretne izlaske (tj. kad ne ideš da sediš, nego da hodaš, igraš i sl.), biraj one koje su na neki način pričvršćene za nogu (cipele s kaišićima, sandale a la rimljanke i slično), jedno četiri puta se manje napreže stopalo kad ne moraš da paziš da ti ne klapću pozadi.