Poverenje i nepoverenje (sumnja)
Poslato: 14 Feb 2008, 12:54
Poverenje prema objektu (ljudi i, stvari, događaji...) se oseća kada ih ocenimo kao dobronamerne, sposobne i dosledne.
Sumnja je negacija poverenja.
Kako poverenje tako i sumnja su osećanja (kao i sva druga) dobra i poželjna da bi se bolje orijentisali u socijalnom svetu.
Pošto svako od nas živi u svetu objekata i ustrojsvima koji deluju međusobno, sasvim je normalno da želimo da ih upoznamo ne bi li nam bili predvidljivi. Ukoliko su nam nepridvidljivi i nepoznanica postajemo zbunjeni ili čak anksiozni jer ih ne možemo shvatiti i ne možemo da se snalazimo. U promenljivom svetu tražimo konstante (etalone) što će nam držati čvrsto “tlo pod nogama”. Kada se neko ponaša na određen način, onda očekujemo da se ta osoba tako ponaša i u budućnosti, znači predvidivo je. Kako poverenje tako i sumnja su usmerene u nepoznato ka budućnosti.
Poverenje (vera) “počinje tamo gde prestaje znanje” tj.u nepoznatom. Na ovo ću nadovezati osnovu poverenja tj.osnova je da mi proveravamo osobe kroz “kognitivnu trijadu poverenja” a to su:
*dobronamernost,
*sposobnost (u stanju je da ostvari svoje namere) i
*doslednost (zaista ostvaruje svoje namere).
Ako nije zadovoljen bar jedan od ovih uslova, rađa se sumnja (nepoverenje).
Osećaj poverenja (sumnje) je okrenut ka proveri bića druge osobe (o biću ćemo pričati u nekoj drugoj pričici) i u zavisnosti da li nas interesuje deo bića ili celog bića mi osećamo parcijalno ili totalno poverenje.
Kao i svako osećanje i ovde poverenje možemo gradirati po intenzitetu osećanja. Jaka osećanja su vezana za ljude iz našeg najintimnijeg okruženja. To su ljudi koji su na neki način provereni, dokazali se i dobili naše poverenje.
Pošto smo u životu okruženi sa raznim ljudima i u kontaktu smo sa njima na bilo koji način (na ulici, na poslu, u kafiću, u marketu...) mi tim ljudima apriori verujemo, znači ne proveravamo ih jer nam nisu bliski (grubo rečeno, nisu nam bitni u životu) ali je to poverenje je bitno da bi komunicirali i funkcionisali sa drugim ljudima.
Sumnja, kao što sam rekla, je negacija poverenja, pa ću je samo “provući “kroz osnove.
Takođe proveravamo je kroz kognitivnu trijadu tj.u nekog sumnjamo ako kroz proveru ustanovimo da je neko:
* zlonameran, ima skrivene motiv, laže, dvoličan je...,
* drugu osobu ne vidimo tako moćnu kao što on vidi samog sebe,
* prevrtljiv je i neće npr.održati dato obećanje.
Ovde isto gradiramo osećanje po intenzitetu od slabe sumnje (npr.oprez) do snažnog afekta (npr.ljubomorne sumnje), naravno bliskost osobe je vrlo bitna. Mnogi ljudi kažu kako ih je intuicija navela na neki zaključak o drugoj osobi i tako počinju da sumnjaju u nekog. To je samo provera o kojoj smo pričali, i tada nesvesno obrađujemo verbalne i neverbalne podatke da bi videli da li postoji neka skrivena namera kod druge osobe.
Preterano poverenje-naivnost.
Naivna osoba ignoriše sve signale drugih pa makar se videlo i “iz aviona” da ga druga osoba laže ili ima skrivene namere. Ovde je tipično to da čak i kad naivna osoba posumnja u nekog/nesto, on to osećanje potisne ,jer oseca krivicu,stid,samomrznju itd., sto je uopste posumljao u nekog/nesto. Ovakve osobe su uglavnom rasle u prezaštićenom okruženju.
Preterana sumnjičavost.
Paranoidne su osobe koje preterano sumnjaju u nečiju dobrotu, a perfekcioniste su osobe koje preterano sumnjaju u nečiju sposobnost. Ova preterivanja mogu biti usmereno ka određenoj grupu ljudi ili na jednu osobu obično, partnera. Ove osobe imaju veliku distancu u odnosu na druge ljude i veoma su osetljivi na bilo koju komunikaciju, odnose, akciju... Postaju “eksperti u čitanju misli”, skupljaju razne “dokaze”, prave razne “zamke”, testiraju, uhode...
O daljnoj patologiji nećemo ovde da pričamo sem ako vas posebno interesuje.
Htela bi samo još jednom za kraj ove naše priče da ponovim. Kako poverenje tako i sumnja pomažu ljudima da se bolje orjentišu u socijalnom svetu i vrlo je bitno da oba osećanja “posedujemo”. Funkcija sumnje (jer je glavno pitanje bilo sumnja) je zaštita jer ona razgraničava istinu od neistine, verovatno od neverovatnog. Kada sumnjamo, spremni smo na mogućnost da se neke stvari neće odvijati onako kako smo tvrdili ili želeli da se dogode i samim tim imamo mogućnost da odustanemo i da se uklonimo iz nemile situacije, događaja ili osobe.
p.s. sledeći put ću nešto reći o samopoštovanju i samosumnji.
Sumnja je negacija poverenja.
Kako poverenje tako i sumnja su osećanja (kao i sva druga) dobra i poželjna da bi se bolje orijentisali u socijalnom svetu.
Pošto svako od nas živi u svetu objekata i ustrojsvima koji deluju međusobno, sasvim je normalno da želimo da ih upoznamo ne bi li nam bili predvidljivi. Ukoliko su nam nepridvidljivi i nepoznanica postajemo zbunjeni ili čak anksiozni jer ih ne možemo shvatiti i ne možemo da se snalazimo. U promenljivom svetu tražimo konstante (etalone) što će nam držati čvrsto “tlo pod nogama”. Kada se neko ponaša na određen način, onda očekujemo da se ta osoba tako ponaša i u budućnosti, znači predvidivo je. Kako poverenje tako i sumnja su usmerene u nepoznato ka budućnosti.
Poverenje (vera) “počinje tamo gde prestaje znanje” tj.u nepoznatom. Na ovo ću nadovezati osnovu poverenja tj.osnova je da mi proveravamo osobe kroz “kognitivnu trijadu poverenja” a to su:
*dobronamernost,
*sposobnost (u stanju je da ostvari svoje namere) i
*doslednost (zaista ostvaruje svoje namere).
Ako nije zadovoljen bar jedan od ovih uslova, rađa se sumnja (nepoverenje).
Osećaj poverenja (sumnje) je okrenut ka proveri bića druge osobe (o biću ćemo pričati u nekoj drugoj pričici) i u zavisnosti da li nas interesuje deo bića ili celog bića mi osećamo parcijalno ili totalno poverenje.
Kao i svako osećanje i ovde poverenje možemo gradirati po intenzitetu osećanja. Jaka osećanja su vezana za ljude iz našeg najintimnijeg okruženja. To su ljudi koji su na neki način provereni, dokazali se i dobili naše poverenje.
Pošto smo u životu okruženi sa raznim ljudima i u kontaktu smo sa njima na bilo koji način (na ulici, na poslu, u kafiću, u marketu...) mi tim ljudima apriori verujemo, znači ne proveravamo ih jer nam nisu bliski (grubo rečeno, nisu nam bitni u životu) ali je to poverenje je bitno da bi komunicirali i funkcionisali sa drugim ljudima.
Sumnja, kao što sam rekla, je negacija poverenja, pa ću je samo “provući “kroz osnove.
Takođe proveravamo je kroz kognitivnu trijadu tj.u nekog sumnjamo ako kroz proveru ustanovimo da je neko:
* zlonameran, ima skrivene motiv, laže, dvoličan je...,
* drugu osobu ne vidimo tako moćnu kao što on vidi samog sebe,
* prevrtljiv je i neće npr.održati dato obećanje.
Ovde isto gradiramo osećanje po intenzitetu od slabe sumnje (npr.oprez) do snažnog afekta (npr.ljubomorne sumnje), naravno bliskost osobe je vrlo bitna. Mnogi ljudi kažu kako ih je intuicija navela na neki zaključak o drugoj osobi i tako počinju da sumnjaju u nekog. To je samo provera o kojoj smo pričali, i tada nesvesno obrađujemo verbalne i neverbalne podatke da bi videli da li postoji neka skrivena namera kod druge osobe.
Preterano poverenje-naivnost.
Naivna osoba ignoriše sve signale drugih pa makar se videlo i “iz aviona” da ga druga osoba laže ili ima skrivene namere. Ovde je tipično to da čak i kad naivna osoba posumnja u nekog/nesto, on to osećanje potisne ,jer oseca krivicu,stid,samomrznju itd., sto je uopste posumljao u nekog/nesto. Ovakve osobe su uglavnom rasle u prezaštićenom okruženju.
Preterana sumnjičavost.
Paranoidne su osobe koje preterano sumnjaju u nečiju dobrotu, a perfekcioniste su osobe koje preterano sumnjaju u nečiju sposobnost. Ova preterivanja mogu biti usmereno ka određenoj grupu ljudi ili na jednu osobu obično, partnera. Ove osobe imaju veliku distancu u odnosu na druge ljude i veoma su osetljivi na bilo koju komunikaciju, odnose, akciju... Postaju “eksperti u čitanju misli”, skupljaju razne “dokaze”, prave razne “zamke”, testiraju, uhode...
O daljnoj patologiji nećemo ovde da pričamo sem ako vas posebno interesuje.
Htela bi samo još jednom za kraj ove naše priče da ponovim. Kako poverenje tako i sumnja pomažu ljudima da se bolje orjentišu u socijalnom svetu i vrlo je bitno da oba osećanja “posedujemo”. Funkcija sumnje (jer je glavno pitanje bilo sumnja) je zaštita jer ona razgraničava istinu od neistine, verovatno od neverovatnog. Kada sumnjamo, spremni smo na mogućnost da se neke stvari neće odvijati onako kako smo tvrdili ili želeli da se dogode i samim tim imamo mogućnost da odustanemo i da se uklonimo iz nemile situacije, događaja ili osobe.
p.s. sledeći put ću nešto reći o samopoštovanju i samosumnji.