Re: Prejedanje
Poslato: 24 Dec 2009, 00:19
Nadam se da sam večeras završila sa ovom binge eating epizodom (sreda uveče). Počela je u ponedeljak uveče kada sam svratila do mojih roditelja a susret sa mamom mi je uvek rizičan. Po ko zna koji put tamo tražim nešto čega nikad nije bilo (ljubavi, pažnje, razumevanja...) , pa se vratim sa onim čega je uvek bilo (hrane, kolača...)... Ali turbulencija je počela još za vikend na porodičnom okupljanju gde sam opet "optužena"... Možda zato ovog puta iskakanje traje nešto duže, poslednjih par puta je trajalo samo jedno veče a sad opet hvata par dana. Sutradan sam na putu do posla isplanirala unapred razne pekare i fast-food-ove (oni su mi valjda surogat-majke koje daju sigurnost) iako sam bila presita. Najludje je što ustvari ni ne volim tu hranu, nego moju zdravu ishranu ali ona ne izaziva bolove - nije za samokažnjavanje. Već sam se navikla na moje napade i nemam više osećaj krivice zbog ogromnog kalorijskog unosa. Možda i zato jer nisam gojazna (BMI 19), normalno se izazito zdravo i balansirano hranim, uživam da vežbam (pilates, joga) i mnogo pešačim. Napadi su počeli pre par godina posle velikih porodičnih lomova na relaciji sa roditeljima i bratom. Od najranijeg detinjstva mama mi je prikačila neku "krivicu" - medjutim uspela sam da se borim sa tim (what does not break you makes you stronger) i da uprkos svemu izgradim samopouzdanje. Ali stavljala sam toliko toga pod tepih, pa je pre par godina sve kulminiralo u meni jako osetljivom periodu - posledice te eksplozije osećam i danas. Od tada je nekako počeo moj BED. Više nisam imala snage da održavam svoj odbrambeni štit, postala sam osetljiva na svoju ulogu u "paranoičnoj porodici sa šizofrenim žrtvenim jarcem tj. krivcem" iako potpuno razumem psihičke probleme koje je mama morala imati u vreme kada me je rodila (zaplakala je njena "beba iza paravana" tj. osećaj uskraćenosti za ljubav njene majke) pa nije ni mogla da meni pruži ljubav... Duga priča, ima tu još svačega upetljanog, dodatno sa mojim bratom... Suludo mi je da sam tolike godine mogla da svoje "krivice" lako prenebregavam a da sada (sa 42 godine!) potpuno zakasnelo pokušavam da ih se oslobodim - naravno uzaludno! Pa opet se vraćam na "mesto zločina"!? Kriza srednjih godina, potreba da nešto propušteno nadoknadim, da budem prihvaćena, neočekivani osećaj nesigurnosti...
Desi se da duže vreme nemam napad prejedanja a onda krene, ali je uvek inicijator odnos sa mamom-bratom (oboje su paranoično-hipohondrični tipovi ličnosti)...
Eto izduvala sam se - moj prvi post je ispao veliko kukumavčenje, sorry! Videću da li ću sutra "u inat sebi" (!?) nastaviti sa prejedanjem ili će krenuti uzlaznom linija oporavka (pa da odem na vežbanje, danas sa prepunim stomakom nisam mogla!) - do sledeće prilike. Prosto ne vidim način da jednom zauvek prestanem sa BED napadima. Postala sam prema njima nekako ravnodušna...
Desi se da duže vreme nemam napad prejedanja a onda krene, ali je uvek inicijator odnos sa mamom-bratom (oboje su paranoično-hipohondrični tipovi ličnosti)...
Eto izduvala sam se - moj prvi post je ispao veliko kukumavčenje, sorry! Videću da li ću sutra "u inat sebi" (!?) nastaviti sa prejedanjem ili će krenuti uzlaznom linija oporavka (pa da odem na vežbanje, danas sa prepunim stomakom nisam mogla!) - do sledeće prilike. Prosto ne vidim način da jednom zauvek prestanem sa BED napadima. Postala sam prema njima nekako ravnodušna...