Odgovori 7 postova Stranica 1 od 1
Zacini...
  • lilit

    Zacini...

    od lilit » pre 13 godine

    Tamarind (indijska datula)

    Pradomovina tamarinda verovatno je orijentalna tropska Afrika ili južna Azija, jer spontano raste po čitavoj Indiji gde se široko i odvajkada upotrebljava. “Meso” koje okružuje semenke sadrži oko 20 voćnih kiselina i oko 35 odsto šećera, kao i terpene (limonin i geraniol) i drugo. Lepljive tamnosmeđe komuške dolaze u trgovinu polusušene, bez semenki. Kad se namoče u toploj vodi, dobije se ljuta smeđa tečnost koja je neizbežni sastojak indijskog karija, a glavni je začin indonežanske kuhinje (koristi se za sos kojim se marinira sir od soje – tofu – pre prženja). Sadrži ga i vurstersi sos. Danas se tamarind uzgaja u svim tropskim područjima, a industrijski se koristi u proizvodnji voćnih napitaka. Deluje lako laksativno i osvežavajuće.
  • lilit

    od lilit » pre 13 godine

    Đumbir

    Opis i porijeklo

    Đumbir je trajna gomoljasta biljka iz porodice ljiljana, porijeklom iz Kine. Rastom je sličan trstici, može narasti više od 1 metra u visinu i ima kopljasto lišće. Latinski naziv Zingiber officinale potječe od sanskrtske riječi stringavera, što znači rožnat. Naziv se odnosi na podanak biljke koja je kvrgavog, nepravilnog izgleda, svjetložute do smeđe boje.

    Njegova oštra, prodorna i pikantna aroma daje specifičan okus jelima azijske kuhinje, posebno onima pripremljenima u voku.

    Posebnost đumbira je u noti egzotičnosti i orijentalnosti koja ga razdvaja od udomaćenih, mediteranskih začina. Poprilično je aromatičan, jakog i oštrog (palećeg) okusa i ugodnog mirisa zahvaljujući eteričnom ulju i raznim mirisnim smolama. Obilno se koristi u kuhinjama Azije, gdje njegovu važnost nadmašuje jedino sol. Spada u najskuplje, najtraženije i komercijalno najviše korištene aromatične tvari (osim papra i paprike). Njegova je cijena posljedica vrlo dugog procesa zrenja (5-9 mjeseci).

    U tropskoj Aziji uzgaja se već 3000 godina, ali je njegovo točno podrijetlo nepoznato. Đumbir se koristio i na Bliskom istoku i u južnoj Europi mnogo prije rimskih vremena. Portugalci su ga donijeli u Afriku, a Španjolci odnijeli na Karibe.

    Krajem 16. stoljeća Španjolci su imali rastuću trgovinu đumbirom između Jamajke i kontinentalne Europe. Jedan je od najstarijih neeuropskih začina, posebno omiljen u Engleskoj, gdje se još od srednjeg vijeka posluživao na stolu uz papar i sol kao osnovni začin, a kasnije je gotovo svaki grad imao svoj Ginger street, tj. ulicu u kojoj se obično trgovalo začinima.

    Đumbir se najviše proizvodi u Indiji, gdje se i potroši više od polovice u bezbroj specijaliteta. Naveliko se koristi i u drugim azijskim zemljama, zatim u arapskoj kuhinji, u Švedskoj te svim zemljama britanskog Commonwealtha.

    Energetska i nutritivna vrijednost

    Korijen đumbira u količini od 100 g ima energetsku vrijednost od 80 kcal, od čega je sadržaj proteina 1,82 g, masti 0,75 g i ugljikohidrata 18 g.

    Mineralni sastav korijena đumbira je vrlo raznolik, a u značajnijim količinama sadrži kalij, bakar, magnezij i mangan. Od vitamina sadrži nešto vitamina C, vitamina B skupine, poput vitamina B6, te u manjim količinama pantotensku kiselinu i niacin.

    Vrijednost korijena đumbira ne odnosi se u tolikoj mjeri na navedene nutrijente koliko na sadržaj aktivnih tvari. Đumbiru svojstvena aroma i okus rezultat su mješavine gingerola, zingerona i shoagola, čija hlapljiva ulja svježi korijen sadrži u količini 1-3%. Gingerol tijekom kuhanja đumbira prelazi u zingeron koji je manje oštar i slatkast, dok sušenjem korijena prelazi u oštrije shoagole.

    DOBAR IZVOR - pojam se odnosi na namirnice koje sadrľe vitamine, minerale, proteine i vlakna u količini od najmanje 10 posto dnevnih potreba RDA
    ODLIČAN IZVOR - pojam se odnosi na namirnice koje sadrľe vitamine, minerale, proteine i vlakna u količini od najmanje 20 posto dnevnih potreba RDA
    RDA - Recommended Dietary Allowances (preporučene dnevne količine)
    Ljekovitost

    Đumbir se koristi kao hrana i lijek već tisućljećima, pa se tako u kineskim zapisima koji datiraju iz 4 st. prije Krista navodi kao učinkovit u liječenju mučnine, boli u trbuhu, zubobolje, krvarenja i reumatizma. Za zdravlje i snagu uzimao ga je Konfucije, u srednjem su mu vijeku europski vladari pripisivali razna afrodizijačka svojstva, a u 16. stoljeću korišten je kao prirodno sredstvo protiv kuge. U Indiji se žuti đumbir koristio u tradicionalnom ayurvedskom liječenju za poboljšanje probave, liječenje srčanih bolesti i zacjeljivanje rana.

    Svježi đumbir koristi se u pripremi kako slanih tako i slatkih jela, dajući ljutu, ali i osvježavajuću aromu.

    Aktivne tvari gingeroli imaju analgetske, sedativne, antipiretske i antibakterijske učinke.

    Jedan od sastojaka u đumbiru je i žuti pigment kurkumin. Veći dio kurkumina ostaje u probavnom traktu, gdje, kako se pokazalo, štiti od polipa, a vjerojatno i od raka debelog crijeva.

    Medicinska istraživanja ukazuju na to da je korijen đumbira učinkovit kod mučnine i povraćanja uzrokovanih različitim stanjima i bolestima, pa tako žene u Kini tradicionalno jedu korijen đumbira za sprječavanje jutarnjih mučnina u prvim mjesecima trudnoće. Također je dokazano njegovo pozitivno djelovanje u poboljšanju probave na način da pospješuje proizvodnju sline, probavnih sokova i žuči.

    Đumbir se koristi i kao pomoć kod sprječavanja nadimanja, a azijska medicina koristi ga za liječenje prehlade i olakšavanje disanja. Smatra se da pospješuje kontrakcije srca, sprječava formiranje krvnih ugrušaka, snižava razinu kolesterola, djeluje protuupalno, pa čak i stimulativno na imunološki sustav. Ako se uzima redovito, suzbija kronični umor, poboljšava pamćenje, a zbog stimulativnog svojstva nije uputno uzimati ga navečer prije spavanja jer može uzrokovati nesanicu.

    Za različite svrhe, standardna dnevna količina đumbira u prahu je 1-4 g, koju je potrebno uzimati kroz 2-4 doze. Za sprječavanje putne mučnine najbolje je započeti tretman dan-dva ranije i nastaviti za vrijeme putovanja.

    Đumbir je na popisu GRAS ("općenito priznat kao siguran") od FDA priznat kao hrana i količine koje se koriste kod različitih medicinskih tretmana usporedive su s upotrebom u prehrambene svrhe. Važno je istaknuti da nisu uočene nikakve popratne pojave kod korištenja đumbira u normalnim količinama.

    Danas se u industriji manje koristi za proizvodnju lijekova, ali je znatno zastupljen u proizvodnji alkoholnih pića, slatkiša i kozmetike.
    Kupovanje i čuvanje

    Imate li mogućnost izbora, uvijek dajte prednost svježem nasuprot sušenom i đumbiru u prahu. Svježi đumbir najčešće se prodaje u specijaliziranim trgovinama hrane. Prilikom kupovine odaberite čvrst i gladak podanak đumbira, što je pokazatelj njegove svježine, dok je dužina pokazatelj zrelosti. Zreli podanci bit će ljući i s više vlakana.

    Đumbir je na tržištu dostupan u dva oblika - mladi i zreli. Zreli đumbir, šire rasprostranjen, ima čvrstu kožu koja zahtijeva guljenje, dok mladi đumbir nije potrebno guliti, ali se može kupiti samo na azijskim tržnicama.

    Umotan u papirni ubrus i stavljen u plastičnu vrećicu, neoguljeni đumbir možete čuvati u hladnjaku do tri tjedna, a oguljeni možete zamrznuti i koristiti unutar šest mjeseci.

    Đumbir u prahu svakako je dostupniji od svježega, a možete ga kupiti u svakom većem supermarketu. Čuvajte ga u čvrsto zatvorenoj staklenoj bočici na hladnom, tamnom i suhom mjestu. Ukoliko ga čuvate u hladnjaku, povećat ćete mu trajnost na godinu dana.

    Samo je istočna Azija iskoristila puni potencijal đumbira, pa ga, osim svježeg i sušenog, tamo možete naći konzerviranog u sirupu, ušećerenog i ukiseljenog. Potonji se koristi u japanskoj kuhinji kao obavezni dodatak u pripremi sushija, a dolazi pod nazivom gari ili sushoga.

    Priprema jela s đumbirom

    Njegova oštra, prodorna i pikantna aroma daje specifičan okus jelima azijske kuhinje, posebno onima pripremljenima u voku. Za guljenje đumbira koristite nož za štedljivo guljenje, a zatim ga, prema potrebi, narežite na ploške, štapiće (julienne) ili ga naribajte.

    Za zdravlje i snagu uzimao ga je Konfucije, a u srednjem su mu vijeku europski vladari pripisivali razna afrodizijačka svojstva.

    Svježi đumbir koristi se u pripremi kako slanih tako i slatkih jela, dajući ljutu, ali i osvježavajuću aromu marinadama, prženim jelima, juhama, curryjima, žitaricama te svježem povrću.

    Svakako nov okus dat će plodovima mora, a teškim mesima, poput patke i svinjetine, smanjit će masnoću. Toplu i mirisnu notu dat će poširanom voću, kompotima, tijestima za pripremu kolača i napicima.

    Sušeni đumbir ne može zamijeniti svježi. Najbolje ga je koristiti u pripremi biskvita, peciva i klasičnog pudinga.

    Evo jednostavnih ideja za primjenu đumbira. Osvježite svoju omiljenu salatu novim salatnim preljevom od maslinova ulja, tamari umaka, nasjeckanog češnjaka i naribanog đumbira. Dodajte ga pirjanom povrću ili marinirajte tofu prije pečenja u marinadi od soja umaka, sezamova ulja, protisnutog češnjaka, naribanog đumbira i malo meda.

    Dodajte nekoliko ploškica đumbira prilikom kuhanja kompota, naribajte ga u nadjev za pečene jabuke ili u tučeno vrhnje, a u prahu ga dodajte u tijesto za muffine ili kod pripreme kolača sa sušenim voćem.

    Zbog pozitivnog djelovanja na zdravlje, osobito u podizanju imuniteta, đumbir je i čest sastojak napitaka. Dodajte ga svježe pripremljenom soku od odabranog povrća i voća, limunadi s dodatkom meda ili jednostavno prokuhajte nekoliko ploškica đumbira u vodi i dobit ćete tradicionalni čaj od đumbira. A tek kuhano vino s đumbirom!

    Đumbir, svježi korijen

    Energetska i nutritivna vrijednost na 100 g.Hranljive tvari

    Energetska vrijednost kcal / kJ 80 / 334
    Ukupno bjelančevina g 1,82
    Ukupno ugljikohidrata g 17,77
    Dijetalna vlakna g 2,00
    Ukupno masti g 0,75
    Kolesterol mg 0,00
    Poslednja izmena od lilit u 26 Nov 2007, 04:32, izmenjeno 1 put ukupno.
  • lilit

    od lilit » pre 13 godine

    Beli luk - cesnjak

    Opis i porijeklo

    Član je porodice ljiljana i misli se da potječe iz srednje Azije. Iako je stigao iz srca Azije, uzgajali su ga Kinezi, Židovi, Egipćani i drugi narodi. Mnogi su ljudi u drevna vremena luk povezivali s vječnim životom. No, znalo se da nudi mnoštvo sastojaka korisnih za zdravlje. Na egipatskom papirusu opisuje se kao sredstvo za jačanje krvi.

    Svaka glavica ili lukovica češnjaka sastoji se od nekoliko malih češnjeva koje na okupu drži vanjska ljuska. Širom svijeta uzgajaju se različite vrste češnjaka koje se razlikuju po boji, veličini i okusu. Najčešći je češnjak s bijelom, ružičastom ili ljubičastom ljuskom. Slonovski češnjak je divovska vrsta, prethodnik suvremenog poriluka.

    Aromatični začin bez kojeg se kulinarstvo i kobasičarstvo ne bi moglo ni zamisliti, jedan je od najviše korištenih začina uopće, karakterističan po ljutom okusu i palećem mirisu. Upotrebljava se u svježem i osušenom stanju, kao pasta ili ekstrakt.

    Srodnici češnjaka su luk, poriluk, vlasac i luk kozjak.

    Energetska i nutritivna vrijednost

    Mnogi su ljudi u drevna vremena luk povezivali s vječnim životom. Na egipatskom papirusu opisuje se kao sredstvo za jačanje krvi.

    Prosječan kemijski sastav češnjaka, računato na 100 g svježe namirnice, iznosi: voda 59 g; proteini 6,4 g; masti 0,5 g; ugljikohidrati 33,1 g i vlakna 2,1 g.

    Energetska vrijednost češnjaka iznosi samo 149 kcal na 100 g svježe namirnice.

    Sadrži više od 200 biološki aktivnih tvari, uključujući vitamine, minerale, aminokiseline i enzime. Iznimno je bogat manganom, selenom, fosforom, vitaminom C i vitaminom B6.

    DOBAR IZVOR - pojam se odnosi na one namirnice koje sadrže vitamine, minerale, proteine i vlakna u količini od najmanje 10% dnevnih potreba (RDA).
    ODLIČAN IZVOR - pojam se odnosi na one namirnice koje sadrže vitamine, minerale, proteine i vlakna u količini od najmanje 20% dnevnih potreba (RDA).
    RDA - Recommended Dietary Allowances (preporučene dnevne količine).
    Ljekovitost

    Češnjak je tisućama godina poznat kao ljekovita biljka širokog spektra djelovanja.

    Od ljekovitih tvari sadrži eterična ulja koja sadrže sumpor, specifičnog su mirisa, velike nepostojanosti i osjetljivosti. Od ostalih tvari tu su: alicin, aliin, dušične supstancije, biljne masti, mineralne tvari, polioze poput inulina i spoj vezan na jod. Sve spomenute tvari u češnjaku su u koncentriranom obliku, a ljekovite su već u vrlo maloj koncentraciji.

    Češnjak normalizira ubrzan rad srca, poboljšava rad srčanih krvnih žila i opskrbu srčanog mišića krvlju, što dovodi do poboljšanja srčane funkcije i smanjenja sklonosti trombozi.

    Prema rezultatima nekih istraživanja, češnjak je jedno od najboljih sredstava u prevenciji i liječenju začepljenja krvnih žila. Snižava razinu štetnog kolesterola (LDL) u plazmi, odnosno istodobno povećava koncentraciju zaštitnog kolesterola (HDL). Također djeluje kao vazodilatator i antihipertenziv (zbog djelovanja metil-aliltrisulfida).

    Češnjak usporava rast opasne mikroflore u crijevima koja izaziva proljev, uključujući i amebe; zbog toga je koristan u liječenju nekih želučanih tegoba, npr. kod proljeva ili crijevnog katara.

    Pospješuje epitelizaciju i zarastanje rana. Pomaže i kod raznih plućnih bolesti.

    Danas je poznato da češnjak djeluje i antimikrobno, uništavajući neke bakterije, kao što su: Staphylococcus, Escherichia coli, Proteus i Pseudomonas. Ima antiparazitski učinak i učinkovit je protiv virusa herpesa i kvaščevih gljivica.

    Najnovija istraživanja nedvojbeno pokazuju da češnjak posjeduje i antikancerogena svojstva. Stručni časopis Journal of the National Cancer lnstitute objavio je studiju koja govori o tomu da ljudi koji redovito uzimaju veće količine češnjaka (ili drugih vrsta iz porodice Allium) znatno manje obolijevaju od raka želuca nego osobe koje ga ne uzimaju.

    U časopisu Carcinogenesis objavljeni su podaci o tomu da su se ulja iz češnjaka i crnog luka pokazala učinkovitima protiv raka kože te da redovito uzimanje češnjaka smanjuje rizik od pojave raka debelog crijeva.

    Kupovanje i čuvanje

    Svježi češnjak kupuje se u obliku bijelih do ljubičastih lukovica koje se najčešće sastoje od 8-10 odvojenih češnjeva. Svaki od češnjeva zasebno je unutar lukovice obavijen vrlo tankom bijelom ljuskom.

    Pri kupnji najbitnija je svježina češnjaka. Lukovica treba biti kompaktna i čvrsta na dodir i ne bi smjela klijati. Kvalitetni oguljeni češnjevi moraju biti bijeli, a izbjegavajte upotrebu onih koji su žuti, sivi ili žilavi.

    Svježi češnjak čuvajte na hladnom, suhom i zračnom mjestu bez utjecaja svjetlosti. Tako pohranjene svježe lukovice možete čuvati i do tri mjeseca. Ako lukovicu češnjaka otvorite a ne potrošite sve češnjeve, znatno joj smanjujete rok čuvanja na samo nekoliko dana.

    S vremenom provjerite stanje lukovica češnjaka i odbacite one koje su navukle plijesan ili su se osušile. Češnjak nemojte čuvati na temperaturi nižoj od 4° C jer će proklijati.

    Osim u svježem stanju, češnjak možete kupiti i u obliku paste ili sušeni u obliku pahuljica, granula i praha.
    Priprema jela s češnjakom

    Pri kupnji najbitnija je svježina češnjaka. Lukovica treba biti kompaktna i čvrsta na dodir i ne bi smjela klijati.

    Narodna vjerovanja da nas češnjak čuva od zla ili vampira nikada nisu potvrđena. No, ono što sa sigurnošću znamo jest da češnjak svako jelo pretvara u snažno, aromatično i zdravo kulinarsko otkriće.

    Najjednostavniji način uživanja u okusu češnjaka je u kombinaciji s kruhom. Namažite kruh s maslacem pomiješanim sa soli i protisnutim češnjakom te ga stavite u pećnicu ispod zagrijanog gornjeg grijača. Ako volite talijanske bruschette, popecite kruh i premažite ga očišćenim češnjom češnjaka. Nakon toga nasjeckajte rajčicu na kockice, dodajte malo soli i bosiljka te uživajte u okusima.

    Češnjak je rado korišten začin u svim kuhinjama Mediterana. Provansalski umak aïoli, čiju osnovu čine majoneza, maslinovo ulje i češnjak, izvrsno odgovara ribljim jelima. Grčka skordalia pripremljena je od kuhanih rajčica i svježeg češnjaka, dok je svjetski poznati tzatziki, kombinacija jogurta sa svježim krastavcima i češnjakom, izvrstan uz pečenu janjetinu s roštilja. Bez češnjaka ne mogu ni talijanski dressing za salate i umak pesto, kao ni orijentalni hummus.

    No, svježi češnjak najčešće se upotrebljava pečen, kuhan ili pirjan, čime se njegova intenzivna aroma i okus umanjuju.

    Narezan na ploške, usitnjen ili protisnut češnjak upotrebljava se za pripremu toplih umaka za tjesteninu, gulaša i juha. Bistru juhu od češnjaka obožavaju Španjolci, Talijani češnjak samo nekoliko sekundi provuku kroz zagrijano maslinovo ulje kako bi listovi špinata ili delikatna salsa od rajčica dobili blagu aromu, Indijci ga dodaju u svoj omiljeni curry, dok ga Kinezi dodaju u pržena jela.

    Neočišćeni češnjevi češnjaka, kao i cijele lukovice mogu se peći zajedno s mesom, osobitom janjetinom i piletinom. Pečenjem češnjaka njegova prvotna snažna aroma prelazi u slatko-orašastu tako da kašu od pečenog češnjaka možete upotrijebiti za ugušćivanje umaka od pečenja, kao dodatak pireu od krumpira ili, kod ljubitelja češnjaka, u desertima, pa čak i sladoledu.

    Češnjak se može konzervirati i u ulju ili octu. U Kini i na Tajlandu ovako konzerviran češnjak omiljeno je jelo uz pečeno pile ili hladna mesa.

    Iako je pri kuhanju neupitna upotreba svježeg češnjaka, i češnjak u prahu možete iskoristiti za pripremu marinada ili ga pomiješati sa začinima kojima ćete natrljati perad, svinjetinu ili junetinu prije kuhanja.

    I u našoj nacionalnoj kuhinji također je raznolika primjena češnjaka. Kao začin upotrebljava se kod pripreme suhomesnatih proizvoda, kulena, kulenove seke i kobasica češnjovki, svježe nasjeckan dodaje se u svježi kravlji sir, variva, jela od gljiva, pečenom mesu, čobancima i ribljim paprikašima, kao pešt (smjesa češnjaka, pancete i peršina) u istarske maneštre i jotu, žgvacetu, brudetu, pašticadi, školjkašima ili škampima na buzaru te kao sastavni dio umaka od maslinova ulja i peršina uz pečenu ribu.

    Češnjak, svježi

    Energetska i nutritivna vrijednost na 100 g.Hranljive tvari

    Energetska vrijednost kcal / kJ 149 / 623
    Ukupno bjelančevina g 6,36
    Ukupno ugljikohidrata g 33,06
    Dijetalna vlakna g 2,10
    Ukupno masti g 0,50
    Kolesterol mg 0,00
  • Korisnikov avatar
    VipStar23
    Početnik
    Početnik
    Postovi: 51
    Pridružio se: pre 12 godine

    od VipStar23 » pre 12 godine

    Zacini – kulinarski dragulji
    Lovorov list – U anticko doba ovaj list je bio smbol literarne slave i ratnickog trijumfa. Najaromaticniji listovi potici iz Italije.Listovi treba da su osuseni, kozasti, zeleni na povrsini sjajani Upotrebljava se kao aromaticni zacin za sve vrste pecenja, posebno za divljac. Daje prijatan ukus svim vrstama sosova, posebno paradajz – sosu.Upotrebljava se za zakuske, kao dodatak ribama i nadevima od ribe. Sliuzi se kao zacin supama i mnogim corbama od pileceg mesa, ali uvek moramo paziti da ga ne stavimo previse.

    Zelena mirodjija – dodaje se kao zacin morskim plodovima ( rakovima skampima, jastogu i ribama )stavlja se u rolate od mesa i cufte, a odlicno ide uz sve vrste salata i belih sosova. Koristi se suva ili sveza.

    Ruzmarin – zacin za pecena mesa, raznjice i ribu na zaru. Ublazava miris ovcetine i daje prijatnu aromu pirincu, jelima od jaja. Dodaje se supama od piletine, graska, spanaca, krompira i ribljim corbama. Ovaj zacin se koristi i za punceve od voca. Ruzmarin treba umereno koristiti, zato sto je jak, i ako se suvise upotrebi neutralise druge mirise.

    Bosiljak – Na grckom jeziku se zove bazilikon, sto znaci kraljevska biljka. Svez se koristi kao zacin za salate, pogotovo paradajz, ili mirisljavi dodatak za rague, sosove od vina i corbe od recne ribe. Pecurkama poboljsava ukus i cini ih svarljivijim. Ima lepu zelenu boju i prijatnog je mirisa zbog cega se cesto dodaje u umake i salate.

    Zalfija – biljka koja se upotrebljava kao zacin u gotovo svim jelima od mesa, narocito uz ovcetinu, svinjetinu i divljac. Dodaje se i prilikom spravljanja jela od sira, zatim za marinate, ribe, pilece i riblje supe. Veoma je dobro dodati malo istucane proprzene zalfije u jela od povrca ( tikvice, plavi patlidzan, grasak, krompir i crni luk).

    Majcina dusica – Ona je aromaticna biljka koja ima veliku primenu. Upotrebljava se za ribe i riblje corbe, przeno meso, za rostilj. Dodaje se kao zacin soku od paradajza i ostalim sokovima od povrca, salatama od piletine i rakova, kao nadev za mes. Preliva se, nakon sto se prethodno poprzi na povrce ( boraniju, sargarepa, pecurke, plavi patlidzan). Vrlo cesto se dodaje bujonima od krompira, skoljki i povrca



    Biber – Grm ili drvo uspeva u suptropskoj klimi Crni biber je potpuno zreo suv plod; beli se razlikuje po nacinu dobijanja – sa njega je oguljena spoljna opna a jezgro osuseno. Treba ga mleti neposredno pre upotrebe, jer ranije samleveni biber gubi miris i ukus. Dodaje se supama, corbama, jelima od povrca, pecenom i przenom mesu.

    Djumbir – Koren istoimene biljke koja potice iz Indije. Miris i ukus mu je ostar i fin, a nalazimo ga u obliku komadica korena, oguljenih ili neoguljenih. Prah se dodaje u egzoticna jela, a kandiran i zaseceren kao poslastica.

    Korijander – Plod biljke iz porodice stitarki, potice iz Sredozemlja. Ima zuckastu boju i blag ukus. Upotrebljava se za mariniranu ribu, umake, i egzoticna jela

    Karanfilic – Cvetni pupoljak karanfilovog drveta, ubran neposrdno pre cvata i osusen ima siroku upotrebu. Ima jak ukus koji pecka kada se stavu u usta. Odlican je zacin kokosijim supama, zatim bujonima od jagnjetine i teletine. Takodje se dodaje svim varivima od povrca, a upotebljava se i za topla pica od vina, jabukovog soka, vruceg caja i cokolade

    Kim – seme istoimene biljke, najbolji dolazi iz Holandije. U zrnu upotrebljaa se za zakuske, namaze od sira , sosove koji se sluze uz povrce, i za male pecene sendvice. Dodaje se u jegnjeci, govedji i juneci paprikas a koristi se i pri spravljanju peciva i biskvita.

    Muskatni orascic – Krupno jezgro semena drveta iz porodice lovora, prodaje se u prirodnom obliku ili u prahu. Koristi se u kuhinjama mnogih naroda.. Moze da se nastruze i pospe preko barenih jaja, a moze da se jede i uz razne sireve. Cesto se upotrebljava uz pire-krompir i besamel sos, zatim njime mogu da se posipaju njoke i razne vrste spageta. Moze se koristiti za mlecna pica – cokolade i punc od jagoda
  • lilit

    od lilit » pre 12 godine

    Sos od soje

    Prvo što pomislimo kada se pomene sos od soje je tamnosmeđa slana tečnost kojom se prelivaju kineska jela. Malo se zna da ima dva tipa soja-sosa: tamari i šoju.
    Šoju je japanska reč za sos napravljen od zrnevlja soje, koje se dopola skuva pa zdrobi, poparenog (ili pečenog) žita, morske soli i pirinča na kojem je uzgajena posebna gljivica koja izaziva fermentaciju. Koristi se za sve vrste jela, a u Japanu ga prave od 16. veka. NJegov glavni kvalitet nije u sopstvenom ukusu, nego u sposobnosti da harmonizuje i poboljša ukus jela kojem se dodaje, što je rezultat duge, spore fermentacije. Ona ponekad traje i godinama, a tokom procesa kvaščeva gljivica rastvara soju u sos, koji se filtriranjem oslobađa ostataka.
    Tamari bukvalno znači tečnost isceđena iz sojinog zrnevlja. To je gusta i smeđa tečnost koja je ostajala u buretu (od kedrovine) za fermentaciju misoa, kao nusproizvod. Vekovima je smatrana retkim delikatesom, rezervisanim samo za posebne prilike. Proizvođači su slučajno naučili kako da naprave soja-sos sa sličnim karakteristikama koje je imao nusproizvod misoa. Pravljen je od celog zrnevlja soje, morske soli, vode i pomenute kvaščeve gljivice. U njemu, dakle, nema žita, što je važno za osobe koje pate od celijakije (alergije na žitarice).
    Ova dva sosa razlikuju se i po upotrebi: tamari se češće koristi u preradi hrane, a šoju u kuhinji i na stolu. Šoju je bolji za svakodnevnu upotrebu za prženje povrća na visokoj temperaturi u malo masnoće (kako se kineska jela obično prave), mada i harmonizuje i poboljšava ukus ostalim jelima. Tamari, sa svojim jačim ukusom, obično se koristi za pripremanje supa, pečenja i pečenih jela. Oba su dobra u marinadama i prelivima za salate, za začinjavanje hrane s grila.
    Nažalost, često se u prodaji nalazi nešto što se zove soja-sos, a u stvari je voda obojena karamelom, s mnogo soli, sojinim zrnom tretiranim hidrohlornom kiselinom i s dodatkom šećera. Stoga treba pažljivo pročitati nalepnicu na flašici, gde bi trebalo da stoji da je napravljen na tradicionalan način, da je prirodan ili organski.
    Soja-sos napravljen na tradicionalan način je idealna zamena za so.


    izvor
  • Korisnikov avatar
    dudank
    Profesionalac
    Profesionalac
    Postovi: 3713
    Pridružio se: pre 11 godine
    Lokacija: Petrovaradin

    Re: Zacini...

    od dudank » pre 10 godine

    Planinski čubar

    Planinski čubar ili vresak (Satureja montana), zvan još i "balkanska čubrica", kod nas je poznat kao osnovni sastojak čuvenog rtanjskog čaja. Smatra se da utiče na tonus mišića, te se preporučuje starijim osobama i rekovalescentima jer pomaže poboljšanju opšteg stanja organizma. Zbog fenolskih jedinjenja ima jako antiseptično dejstvo. Upotrebljava se za lečenje organa za disanje, varenje, a spolja za upalu kože i sluznice. Veoma je efikasan u lečenju dijabetesa, zato što gasi žeđ i ublažava bolove u gastro-intestinalnom sistemu. Čak se veruje da deluje i kao afrodizijak.

    Manje se zna, međutim, da je u prošlosti planinski čubar bio redovni začin u balkanskoj kuhinji. U Bugarskoj je i dan-danas obavezan u svim jelima s mesom jer olakšava varenje, a za razliku od nekih začina, njegov blago pikantan miris ne uvećava glad, već doprinosi sitosti. Za svakodnevnu upotrebu pravi se "šarena sol" u kućnoj radinosti: čubar se sasvim sitno izmrvi ili samelje, pomeša se sa još nekim začinima po izboru (npr. mlevenim crnim biberom i malo aleve paprike, majčinom dušicom, majoranom...), i sa vrlo malo mlevene soli. Takav začin neizmerno je kvalitetniji od kupovnih, koji su najčešće prepuni soli i natrijum-glutaminata. Čist čubar lepo ide i uz jela od povrća i u neke salate (npr. od paradajza).

    Napomena: planinski čubar ne treba mešati sa običnim čubrom (Satureja hortensis); iako je i ovaj drugi cenjen kao začin i smatra se da ima antikancerogena dejstva, snažno utiče na urogenitalni trakt kod žena, te u većim količinama može izazvati neželjene posledice, kao što je krvarenje (u narodnoj medicini koristio se za izazivanje pobačaja i regulisanje menstruacije).
  • Korisnikov avatar
    dudank
    Profesionalac
    Profesionalac
    Postovi: 3713
    Pridružio se: pre 11 godine
    Lokacija: Petrovaradin

    Re: Zacini...

    od dudank » pre 10 godine

    Piskavica

    Biljka Trigonella foenum graecum, poznata još pod nazivima božja travica, grohotuša, grčko seme, grčko seno, jarčev/kozji rog, prosac, prosenica itd., u našim krajevima raste kao divlja i samonikla, ali se u Aziji i Sredozemlju odvajkada koristi kao krmno bilje, začin - i lek.

    Celo ili mleveno seme piskavice se kao začin upotrebljava i u slatkim i slanim jelima. Ukus mu je sličan javorovom sirupu i odlično se slaže s brojnim namirnicama.

    U narodnoj medicini pretežno se koristi mleveno seme piskavice, jer tako ima mnogo jače dejstvo. Čaj se obično kuva od celog semena. Na http://www.herbateka.eu/piskavica mogu se naći nabrojana neka od lekovitih dejstava piskavice:

    "Piskavica je od davnina poznata kao dobro lekovito sredstvo za rastvaranje sluzi. Sprečava upale, smekšava, upija i pospešuje zarascivanje rana. Seme stucano u prah koristi se za pripremanje obloga što ublazuju bolove gihta (uloga), neuralgije, išijasa i oteklina zlezda. Ti oblozi leče teske čireve na kozi, stvaranje fistule, gnojenja kostiju, otvorene rane na nogama i čireve na stegnu.

    Pomesana s drugim lekovitim biljem piskavica se koristi u lecenju mnogih drugih bolesti.

    Kasika sveže samlevenog semena piskavice uzima se tri puta dnevno pre jela (sa pekmezom, marmeladom ili vocnim sokom – da se neutralise miris), te služi za jačanje oslabljenog i iznemoglog organizma.

    Posledica moždanog udara je i paraliza jezika; brzo ce pomoći ovaj čaj od piskavice koji se pije dosta topao 2-3 kašičice dnevno, ili hladan, ali tada u gutljajima. Priprema se tako što se 1 kafena kašičica biljke kuva 5 minuta u 2 dl vode kojoj se doda 1 kašičica meda.

    Protiv boli u vratu i grudima, čira na želucu i crevima, visoke temperature, sluzi u plućima, proširenja pluca i teške astme: čaj od 1 kasičice semena piskavice, pola velike kašike samlevenog semena komorača i 1 velika kasika meda. Sve se prelije sa četvrt litre kipuce vode (2,5 dl), kuva se 2 minute, poklopljeno ostavi da stoji 10 minuta i procedi. Pije se svaki sat po 1 velika kašika. To seme koje je bogato fosforom, kalcijumom, lecitinom, nukleoalbuminima, zamenjuje riblje ulje u lečenju rahitisa, škrofuloze, iznemoglosti, osteomijelitisa i slabe mlečnosti dojilja. Sveže samleveno seme, ukoliko se samo upotrebljava, treba uzimati sa pekmezom ili vocnim sokom da se izgubi miris, koji se inače gubi kroz kožu.

    Protiv šećerne bolesti: po 20 grama semena piskavice, dobričice, lista borovnice, gujine trave i mahuna pasulja usitniti i dobro izmešati. Četiri supene kašike smese kuvaju se pola sata u pola litre vode, pije se po čaša čaja pre jela."
Odgovori 7 postova Stranica 1 od 1

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta