Povrce....
  • lilit

    od lilit » pre 13 godine

    Sparoge

    100gr/22 kcal ; P - 3%; UH - 2.3%; masti - 0.1%


    Šparoge se posebno cijene već više od 2000 godina.
    Potječu s Mediterana, no ubrzo su se počele kultivirati u cijelom svijetu. Vjeruje se da su šparoge uzgajali još stari Egipćani, te nakog što su u Srednjem vijeku pale u zaborav, ponovo otkriće i popularizaciju doživljavaju u 18. st. za vladavine Luja XIV. Danas se šparoge uzgajaju u većini zemelja svijeta, a one koje nalazimo na tržištu uglavnom su uzgojene na području mediteranskih zemalja, ali i Perua, Meksika i Sjedinjenih država.

    Šparoge su pravo proljetno povrće, a najčešće se beru između ožujka i svibnja, ponegdje čak i do srpnja. Danas je poznato otprilike 300 vrsta, no samo ih je 20-ak jestivih. Mesnate stabljike šparoga uvijek su se smatrale vrijednim povrćem, a cijenjene su zbog svojega sočnog okusa i blage teksture. Većina konzumnih šparoga je zelene boje, no dvije vrste, također jestive, su iznimka; bijele, najčešće se prodaju konzervirane, a rastu ispod zemlje te nemaju klorofila pa stoga ni zelenu boju, te ružičaste, mnogo manje od zelenih i bijelih, čiji okus više podsjeća na voće nego na povrće.

    Šparoge i zdravlje
    Šparoge su zbog svoga bogatog nutritivnog sastava izuzetno cijenjene i preporučaju se kao sastavni dio proljetnog jelovnika, posebice kod određenih bolesti i stanja. Zbog visokog sadržaja folne kiseline, šparoge predstavljaju idealnu proljetnu namirnicu ženama u reproduktivnom razdoblju, posebice onima koje razmišljaju o trudnoći. Naime, folna kiselina, vitamin iz B skupine, neophodna je za razvoj fetusa, a deficit ovog vitamina može uzrokovati različite porođajne defekte te je adekvatan unos prije i u prvim tjednima trudnoće od iznimne važnosti. 1 šalica šparoga sadrži oko 270 mcg,
    Uz folnu kiselinu, šparoge su dobar izvor vitamina B2 i B6 te time i vrijedan izvor kombinacije nutrijenata koja, prema brojnim studijama, djeluje na smanjenje razine homocisteina. Ovo svojstvo čini šparoge namirnicom blagotvornom za zdravlje srca jer je visoka razina homocisteina prepoznata kao rizični čimbenik razvoja srčanih bolesti.


    Profil minerala u šparogama, visok udio kalija i nizak natrija, zajedno s aminokiselinom asparginom, čini šparogu prirodnim diuretikom. Ovakvo svojstvo šparoga od davnine se koristi za ublažavanje simptoma PMS-a (retencije vode), reumatoidnog artritisa te kod povišenog krvnog tlaka.
    Šparoge sadrže specijalnu vrstu ugljikohidrata, inulin, koju ljudski organizam ne može probaviti, ali «prijateljske» bakterije našega probavnog trakta, primjerice Bifidobacteria i Lactobacilli, mogu. Kada naša prehrana sadrži značajne količine inulina, povećava se aktivnost i rast ovih prijateljskih bakterija. A kada je populacija bakterija koje održavaju dobro zdravlje probavnog sustava velika, patogenim bakterijama je mnogo teže učiniti štetu u probavnom sustavu.


    Nekoliko savjeta o uporabi šparoga
    • Pri odabiru šparoga uvijek se odlučite za one koje nisu drvenaste
    • Pri kuhanju šparoge gube skoro polovimu mase, imajte to na umu kada razmišljate o količini koju kupujete i spremate
    • Pripremite šparoge maksimalno dan-dva nakon što ste ih kupili
    • Čuvajte šparoge u frižideru tako da dno šparoga bude zamotano u papir
    • Pri pripremanju šparoga nemojte koristiti željezne posude jer tanini iz šparoga mogu reagirati sa željezom t euzrokovati gubitak boje stabljika
    Poslednja izmena od lilit u 06 Dec 2007, 19:54, izmenjeno 1 put ukupno.
  • lilit

    od lilit » pre 13 godine

    Tikvice

    100gr/15 kcal ; P - 1.3%; UH - 2.3%; masti - 0.1%[/b]

    Tikvice potječu iz Meksika, a čovječanstvo ih konzumira već 10000 godina.

    Prijatan okus, mekana kora i kremasto, sočno bijelo „meso“, tikvice čine idealnom ljetnom namirnicom. Iako se mogu nabaviti tijekom cijele godine, najukusnije su u sezoni, a sezona im se proteže od svibnja do srpnja.

    Tikvice potječu iz Meksika, a čovječanstvo ih konzumira od davnina, već 10000 godina. Zajedno s dinjama i krastavcima, svrstavaju se u porodicu Cucurbitacea, a postoji veliki broj različitih vrsta koje se razlikuju u obliku, veličini, boji i okusu. Tikvice mogu narasti i do veličine basseball palice, međutim, tada im okus nije toliko privlačan. Najbolji okus imaju plodovi koji su dugački do 15 cm. Osim samoga ploda jestivi su i cvjetovi tikvica koji se obično pohaju.

    Tikvice i zdravlje
    Spektar nutrijenata koje osiguravaju tikvice poprilično je impresivan. Naime, tikvice su izvanredan izvor mangana i vitamina C te vrlo dobar izvor magnezija, vitamina A, kalija, prehrambenih vlakana, folne kiseline, fosfora, bakra i vitamina B2.

    Mnogi od navedenih nutrijenata imaju dokazano zaštitno djelovanje na zdravlje krvožilnog sustava. Magnezij igra važnu ulogu u prevenciji srčanog i moždanog udara, a zajedno s kalijem sudjeluje u regulaciji krvnog tlaka. Antioksidansi vitamin C i beta-karoten, spriječavaju oksidaciju kolesterola te posljedično smanjuju rizik za aterosklerozu.

    Folna kiselina sudjeluje u regulaciji razine homocisteina, dok prehrambena vlakna utječu na smanjenje povišene razine kolesterola. Naime, i povišena razina homocisteina i povišena razina kolesterola dobro su poznati čimbenici rizika za razvoj bolesti srca.

    Nutrijenti koje sadrži tikvica blagotvorno djeluju i na zdravlje probavnog sustava. Visok unos prehrambenih vlakana potiče pražnjenje crijeva, a samim time i uklanjanje toksina iz organizma, dok, prema nekim studijama, folna kiselina, vitamin C i beta-karotenpružaju zaštitu stanicama crijeva od spojeva koji su potencijalni karcinogeni.
    Antioksidansi vitamin C i beta-karoten imaju i protuupalno djelovanje što ih čini blagotvornima kod stanja koje karakterizira upalni proces, poput astme, osteoartritisa i reumatoidnog artritisa.

    Ekstrakt dobiven iz tikvice, pokazao se balgotvoran i u ublažavanju simptoma benigne hiperplazije prostate, stanja koje nerijetko zahvaća muškarce iznad 60 godina, a koje uzrokuje bolno i otežano mokrenje. Pri tome, najbolje djelovanje tikvice polučuju kada se konzumiraju u kombinaciji sa drugim namirnicama bogatima fitotvarima.


    Savjeti za kupovinu i čuvanje

    - Prilikom kupovine tikvica, birajte plodove koji su teški, blistavi, bez znakova smežuranosti. Uvijek kupujte tikvice srednje veličine ili one manjih dimenzija koje imaju najbolji okus.

    - Čuvajte tikvice od oštećenja, čak i mala oštećenja mogu ubrzati propadanje. Prije spremanja u hladnjak nije ih potrebno prati, a u hladnjaku mogu ostati do sedam dana. Tikvice se mogu spremiti i u zamrzivač, a prije zamrzavanja preporučljivo ih je izrezati na ploške i blanširati dvije minute.

    Nutritivna vrijednost
    Tikvice, kuhane, narezane - 1.00 šalica; 180 g; 36 kCal Nutrijent ...................... .Količina.......... % DV
    mangan........... 0.38 mg........... 19
    vitamin C......... 9.90 mg........... 16,5
    magnezij......... 43.20 mg......... 10,8
    vitamin A......... 516.60 IU........ 10,3
    prehrambena vlakna..2.52 g...... 10,1
    kalij................ 345.60 mg....... 9,9
    bakar.............. 0.19 mg........... 9,5
    folna kiselina.... 36.18 mcg....... 9,0
    vitamin K......... 6.30 mcg......... 7,9
    fosfor.............. 70.20 mg......... 7,0
    vitamin B6....... 0.12 mg........... 6,0
    omega-3 m.k... 0.15 g............. 6,0
    vitamin B1....... 0.08 mg........... 5,3
    kalcij............... 48.60 mg......... 4,9
    cink................. 0.70 mg........... 4,7
    vitamin B3....... 0.92 mg........... 4,6
    vitamin B2....... 0.07 mg........... 4,1
    željezo............ 0.65 mg........... 3,6


    Treba imati na umu...

    Tikvice spadaju u malobrojnu skupinu namirnica koja ima mjerljivu količinu oksalata, komponenata koje, ako su u tjelesnim tekućinama prisutne u visokim koncentracijama, mogu kristalizirati i uzrokovati zdravstvene probleme. Zbog toga se osobama sa narušenim funkcijama bubrega i mokraćnog mjehura sugerira izbjegavanje tikvica. Nadalje, oksalati mogu ometati apsorpciju kalcija, pa se osobama koje uzimaju suplemente kalcija sugerira da tikvice jedu barem 2-3 sata prije nego unose kalcij.

    Gastro.hr
    Poslednja izmena od lilit u 06 Dec 2007, 19:55, izmenjeno 1 put ukupno.
  • lilit

    od lilit » pre 13 godine

    Kesten

    100gr/170 kcal ; P - 2%; UH - 36.6%; masti - 2.7%


    Poznato je više od stotinu različitih vrsta kestena...

    Kesten se može konzumirati kao slastan i hranjiv međuobrok, a koristi se i kao dodatak raznim slanim i slatkim jelima.

    Kesteni se pojavljuju i konzumiraju još u prethistoriji na prostorima Mediterana i Azije. U početku su uzgajani u Kini, Japanu, a potom su ih rimske legije donijele u Europu. Poznato je više od stotinu različitih vrsta kestena.

    Razlikuju se od ostalih orašastih plodova zbog nižeg udjela masti i visokog udjela škroba. Imaju posebnu teksturu i sladak, blag okus. Po nutritivnom sastavu slični su smeđoj riži, a odličan su izvor elemenata u tragovima (minerala koji su nam potrebni u vrlo malim količinama).

    Proteini im nisu jača strana, no zato su vrlo bogati škrobom, te je od ovih plodova moguće napraviti i brašno.

    Kesten je jedini orašasti plod koji sadrži vitamin C, a predstavlja izvrstan izvor vitamina B6 i dobar izvor kalija i folne kiseline.

    Kesten je namirnica koju odlikuje nešto viša energetska vrijednost, budući da 100 grama pečenog kestena sadrži 245 kcal.

    Divlji kesten, koji nažalost nije za jelo, posjeduje i ljekovita svojstva. Najčešće se spominje kao pomoć kod varikoznih vena i oštećenja kapilara, a njegovi ekstrakti koriste se za pripremu ljekovitih pripravaka.

    Kod kupovine kestena treba obratiti pažnju da su plodovi veći, sjajni, bez rupica na ljusci, što je znak da nema nepoželjnih ličinki.

    Kada ih uzmemo u ruku, masa im mora odgovarati veličini, a ne smiju imati šuplji zvuk kada ih protresemo.

    Kestene valja čuvati na hladnom do 2 tjedna, a korisno je provjeriti jesu li se na pojedinim plodovima pojavile rupice i tada takve plodove treba izdvojiti.

    Gastro.hr
    Poslednja izmena od lilit u 06 Dec 2007, 19:58, izmenjeno 1 put ukupno.
  • lilit

    od lilit » pre 13 godine

    Kelj

    glavica 100gr/26 kcal ; P - 3.3%; UH - 3.3%; masti - 0.1%
    lisnati 100gr/41 kcal ; P - 4%; UH - 4%, masti - 1%


    Kelj prebogat vitaminom C
    Visok sadržaj i vitamina grupe B, karotina, gvožđa, magnezijuma i kalijuma

    Kelj je povrće iz porodice kupusa, a njegove razne sorte mogu se uzgajati tokom cele godine, pa ga uvek ima na tezgama.
    Kupus je praroditelj kelja. Ali, kelj ne samo da je nasledio od kupusa sve najbolje osobine već ih je, uz čovekovu pomoć, znatno poboljšao. On sadrži obilje ugljenih hidrata, belančevina i masti koji mu daju kaloričnu vrednost koja ga izdvaja od ostalog kupusnog povrća. Belančevina i askorbinske kiseline ima trostruko više od kupusa. A kada se radi o mineralnim solima, kalijumu, magnezijumu i gvožđu, onda je apsolutni rekorder.
    Vitaminska skala kelja šira je od kupusove. Koliko god da je kupus nezamenljiv izvor vitamina C, osobito u svežem i kiselom obliku, kelj ga nadmašuje (50 mg %). Ima i vitamina grupe B (B1, B2, B6, PP) i karotina (provitamin A).
    Pored običnog glavatog kelja, koji je najpoznatiji i na koji smo navikli u svakodnevnoj upotrebi, spomenimo još dve vrste koje imaju nešto drukčije karakteristike. To su lisnati ili bezglavi kelj i kelj pupčar, ili takozvana prokulica. U prvom slučaju radi se o kelju koji ne oblikuje glavicu već se razrasta u široke mesnate listove, a u drugom obliku u “pupove”, babuške, slične zelenim lopticama. Ove vrste kelja mogu se posebno preporučiti osobama koje pate od opstipacije jer obiluju sirovom celulozom. Ali zbog teže probavljivosti ne bi smeli da ih uzimaju oni koji boluju od katara sluznice u želucu i crevima.
    Mnogostruke su mogućnosti njegove primene u kuhinji: od čorbi, salata, variva, pirea, gibanica, savijača, punjenog i pečenog kelja, pa do odrezaka koji zamenjuju meso.
    Prema nekim najnovijim istraživanjima farmaceuta, kelj sadrži neka jedinjenja ulja slačice, za koja se već ranije znalo da usporavaju hiperfunkciju štitne žlezde pa su iz toga izvukli zaključak da su osobe koje jedu mnogo kelja miroljubive prirode.


    www.dnevnik.co.yu

    Kako se priprema kelj?

    Prvi stupanj pripreme kelja uključuje razdvajanje listova, velike listove potrebno je prerezati dok mali mogu ostati cijeli. Listove potom treba isprati pod mlazom hladne vode. Sredina glavice moze se nasjeckati te kuhati sa listovima ili odstraniti. Mladi kelj može se konzumirati svjež kao salata. Stariji kelj potrebno je skuhati jer je svjež teško probavljiv. Kelj se najčešće priprema i najbolji je kuhan u slanoj vodi. Tradicionalni način pripreme uključuje kuhanje u slanoj vodi 40 minuta - dok se u potpunosti ne smekša. Međutim, kelj može biti gotov za 5 do 8 minuta. Kelj se može dodati juhama i varivima, često se priprema sa u kombinaciji sa krumpirima i ječmom. U kombinaciji sa bijelim grahom i kobasicom predstavlja tradicionalno portugalsko jelo. Kelj se može začiniti češnjakom, maslinovim ili sezamovim uljem, sokom od limuna, cimetom, ribizlom ili preprženim sjemenkama bora.
  • lilit

    od lilit » pre 12 godine

    Zelena salata

    100gr/14 kcal ; P - 1.1%; UH - 2.2%; masti - 0.1%


    Salata je biljka koja prati naše jelovnike gotovo citave godine. To možemo zahvaliti velikom broju njenih sorti, koje se jednako uspešno uzgajaju u rano prolece, leti, pa cak i preko zime. Njen najveci deo, cak do 95 odsto cini voda. Medutim, iako je salata kao energetski izvor gotovo beznacajna (100 grama salate sadrži 63 kJ ili 15 kcal), to nimalo ne umanjuje njenu hranljivu vrednost. Naprotiv, ona obiluje dragocenim mineralima i vitaminima. Od mineralnih sastojaka najviše ima kalcijuma (24 mg%) i gvožda (0,5 mg%), znatne kolicine magnezijuma, joda, mangana, kobalta, nikla, silicijuma i bakra. Od vitamina najbogatija je vitaminom C (24 mg%), karotinom (0,12 mg%) i gotovo svim vitaminima grupe B, te vitaminom E. Uzgajivaci zelenu salatu razvrstavaju prema cetiri glavne odlike to su: salata glavatica ili puterica, hrustava kristal-salata, lisnata salata za branje i lisnata salata za rezanje, koje se dalje dele u mnoštvo podvrsta i varijeteta. Kod nas su svakako najproširenije i najomiljenije prve dve vrste: puterica i kristal-salata.
    Najvredniji lekoviti sastojak salate je njen mlecni sok koji sadržava tzv. laktukarijum. Najviše ga ima u korenu, lisnim rebrima i mladim stabljikama. Taj neškodljivi sastojak deluje kao opijum, i upravo je on pribavio slavu salati još u anticko vreme. Danas su te stare tvrdnje i potvrdene: pouzdano se zna da laktukarijum ublažava bol, nervnu napetost i osigurava spokojan san.
    Ako neko iz bilo kojih razloga ne može da jede sirovu salatu, najbolje je da je prethodno malo propirjani na maslacu. Salata ce pri tome izgubiti nešto vitamina C, ali ce postati probavljivija, a ostali sastojci ce se uglavnom sacuvati.
    Mnogi evropski narodi, poput Španaca, Portugalaca pa i Francuza, gotovo svakodnevno imaju na jelovniku zelenu salatu, ali ne kao prilog jelu, vec kao predjelo. Takvo predjelo od sveže, sirove salate pripremljeno je, odnosno zacinjeno s mnogo maštovitosti i kulinarskog umeca. Kao zacin koristi se suncokretovo, sojino, bucino i maslinovo ulje, vinsko, jabukovo ili obicno sirce, limunov sok, zelene i crne masline, razni prelivi od luka, belog luka, peršuna i ostalih zacinskih trava i mirodija, majoneza, gorušice i slicno, a dodatak mogu biti i krompir, tvrdo kuvana jaja, cvekla itd. To samo potvrduje izuzetno svojstvo salate kao aperitiva.
    Što se tice zacina, valja upozoriti da zelenu salatu treba uvek zaciniti i smešati u poslednji cas, neposredno pre iznošenja na sto, da bi ostala cvrsta i sveža.
  • lilit

    od lilit » pre 12 godine

    Endivija

    Endivija pripada rodu salata ali ona je u stvari oplemenjeni oblik cikorije. Kod nas se endivija javlja kao ˝zimska˝ salata jer joj je ponuda najveća zimi, kada su u deficitu salate glavatica (ledenke i puterice).

    Energetskom vrijednošću znatno nadmašuje salatu. Sadrži gorke tvari koje pospješuju probavu, a kako sadrži i inulin, ima posebnu vrijednost u prehrani diabetičara. Važan je izvor vitamina C, karotena, kalcija, fosfora i željeza.

    Endivija se smatra vrstom zelene salate, a prepoznaje se po “krecavom” lišću. Ona, doduše, pripada istoj porodici kao i obična zelena salata, ali je ipak u pitanju oplemenjeni oblik cikorije i ispravnije ju je smatrati cikorijom nego salatom. Predak im je isti: divlja samonikla cikorija koja i danas raste na obalama Sredozemlja, a poreklom je iz Indije. Poznavali su je još stari Egipćani, Grci i Rimljani, koji su je veoma cenili i poštovali, te joj pripisivali lekovita svojstva. Kod nas je, međutim, endivija, posebno kao povrće, malo poznata. Iako može donekle zameniti salatu glavaticu naročito zimi kad ove ređe ima na tezgama,(mada je mnogo tvrđa i žilavija, a po ukusu gorča), endivija je ipak povrće, i to povrće vrlo visokog kvaliteta, sa znatno većim mogućnostima primene u kulinarstvu nego salata.
    U Zapadnoj Evropi, posebno u Francuskoj i Velikoj Britaniji, endiviji se poklanja mnogo više pažnje nego kod nas, pa se i u uzgoju otišlo mnogo dalje. Poznata su dva glavna tipa: bataviljski tip (eskariol), sa širokim i ravnim lišćem, te mahovinasta, tamnolisna endivija s vrlo kovrdžavim i nazubljenim lišćem. Obe vrste imaju zajedničku karakteristiku da po razvijanju listova oblikuju glavicu. I kod nas su uglavnom poznate obe vrste, mada se eskariol više uzgaja, jer bolje zamenjuje salatu, mekši je i nije tako gorak kao kovrdžava endivija.
    I lišće endivije može da se etiolira (uveže pri vrhu, da bi ono unutrašnje ostalo belo, ujedno i mekše). Zeleno lišće je jestivo samo dok je mlado, ali zato mnogo bogatije mineralnim sastojcima i vitaminima nego izbeljeno lišće i mnogo je hraniljivije. Kao ilustraciju, navešćemo da u zelenim listovima endivije ima 17 mg% vitamina C, dok ga u etioliranom ima svega 9 mg%. Endivija je uopšte po mineralnom i vitaminskom sastavu siromašnija od obične zelene salate, posebno kad se upoređuju unutrašnji izbeljeni listovi. Ipak, sadrži folate i gvožđe i druge materije neophodne organizmu, kao i sve vrste zelene salate. Međutim, energetska vrednost endivije mnogo je veća nego salate, jer je bogatija proteinima i šećerom, suvom materijom i polisaharidima, koji su neophodni za probavni sistem.
    Gorke materije koje sadrži mlečni sok endivije veoma su korisne i potrebne organizmu jer poboljšava apetit, podstiču izlučivanje mokraće, a mnogi ljubitelji povrća posebno cene upravo taj nagorak ukus. Pa i onda kad se endivija priprema sirova, kao salata, može se oplemeniti tako što će se, isečena, više puta isprati u hladnoj vodi i na taj način u velikoj meri ublažiti gorčina. Ako se endivija pomeša s blažim ili slatkastim povrćem, kao što su krompir ili cvekla, tvrdo kuvanim jajetom, prelivima kao što su vinegret ili limunov, ili čak s voćem (narandže, mandarine, jabuke) i ako se pospe začinskim travama (bosiljak, mirođija, miloduh, peršun, vlasac), prihvatiće je s oduševljenjem i oni koji je zbog oporosti ne smatraju dovoljno profinjenom.
  • lilit

    od lilit » pre 12 godine

    Rabarbara

    100gr/12 kcal ; P - 1%; UH - 2%; masti - 0%


    Rabarbara je manje poznato višegodišnje povrće, koje se uzgaja zbog mesnatih sočnih listova s dugim, debelim, ljubičastim, zelenim ili ružičastim lisnim drškama. Lišće se koristi kao varivo, poput spanaća, a od svežih oguljenih lisnih drški pravi se salata (dovoljno je preliti ih sokom od limuna i začiniti po želji). Služe i za različita jela: čorbe, variva (propržene na maslacu ili ulju i prelivene limunovim sokom ili tartar-sosom), kao i sokove (iscediti pa piti svež, s medom, ili prokuvan, takođe s medom ili šećerom), kompote, slatko.
    Ovo povrće bogato je vitaminom C i provitaminima A i ekpinom, a energetska vrednost mu je mala. Ipak, dodaćemo i da ima izrazito kiselu reakciju u organizmu, koja može izazvati pomanjkanje kalcijuma, pa je ne treba uzimati u velikim količinama. Treba je kombinovati s baznim ili neutralnim namirnicama, poput (presnog) povrća – zelenog lisnatog, luka, krompira, pitomog kestena, pšeničnih mekinja i klica…
    Kao što smo rekli, rabarbara može da se koristi na razne načine, pa predlažemo neke od njih.

    *************************************************************
    Već je moguće kupiti dugačke i debele strukove rabarbare. Listovi ovog povrća su otrovni, ali stabljka sadrži puno vitamiba B3 i B5, folnu kiselinu, kao i magnezijum, mangan, gvožđe i fosfor. Ono što je takođe čini važnom su limunska i jabučna kiselina, tanini, pektin i blage supstance koji pomažu u probavi (antrahinoni). Bečki stručnjak prof Hademar Bankhofer objašnjava da ona detoksinira organizam i smiruje nerve, te da osobe koje je redovno konzumiraju nemaju problema sa probavom. Zato je rabarbaru idealno jesti posle obroka sa mesom.

    Pored toga, ova biljka pomaže u jačanju nerava, poboljšava raspoloženje i deluje na vitalnost organizma. Takođe, pomaže da kosa ne osedi prerano. Ipak, ovo povrće traži i oprez. Bogato je oksalnim kiselinama koje podstiču stvaranje kamena u bubregu, pojačavaju reumu i bolove kod gihta. Zato se preporučuje samo jednom nedeljno, oljuštena i nikada sirova. Prof Bankhofer preporučuje da stabljike rabarbare sito isečete, ubacite u ključalu vodu i posle kuvanja tu vodu treba baciti. Rabarbara se može kombinovati sa jelima koja sadrže mleko (puding, sutlijaš…), a može se jesti i kao kompot ili u voćnoj salati.
  • lilit

    od lilit » pre 12 godine

    Artičoka

    100gr/17 kcal ; P - 1.7%; UH - 2.3%; masti - 0.2%


    Cynara scolymus

    Articoke se smatraju pravim delikatesom, a dijetne su i bogate vitaminima i mineralima.
    Njen se cvet vec duze od 2000 godina poslužuje na stolovima kao pravi delikates, stoga s pravom nosi titulu najplemenitijeg povrca. Articoka potice sa obala Sredozemlja, prvi su je uzgajali još stari Egipcani, potom Grci i Rimljani. Od svog antickog originala ni današnje se nisu mnogo udaljile, jedino što su uzgojene i vrste bez karakteristicnih bodlji.
    Cvet se nalazi na vrhu zelene stabljike s lišcem, no listovi i koren nikad se nisu koristili za jelo.
    Articoka ima malu energetski vrednost (od 39 do 51 kalorije) i skoro zanemarljive kolicine masnoce i belancevina, no zato je izrazito bogata mineralima (mangan, kalijum, fosfor, kalcijum, natrijum, sumpor i magnezijum), i vitaminima (provitamin A, vitamini grupe B i C), a za njen pomalo gorak i trpak ukus zaslužna je taninska kiselina.

    Lekovita svojstva:
    Regulise holesterol u krvi, podstice sagorevanje masnoca, poboljšava varenje i rasterecuje jetru, zaduženu za procišcavanje krvi.
    Podstice rad bubrega, suzbija crevne infekcije i smanjuje kolicinu uree u krvi. Korisna je i dijabeticarima jer je siromašna šecerima.
    Ipak, moraju je izbegavati dojilje jer nepovoljno utice na lucenje mleka, kao i osobe s osetljivim želucem i oštecenjima jetre ili bubrega.


    Kako je izabrati:
    Treba voditi racuna o tome da se ovojni listici lako otkidaju, da peteljka ima prirodnu sivo-zelenu boju i da nije posuta mrljama.

    Povijest

    Ime artičoka najvjerojatnije potječe od arapske riječi al-qarshuf. Španjolci je zovu alcachofa, Taljani carciofo, a Francuzi artichaut.

    Povjesničari se slažu u jednom: pradomovina artičoka je neka od zemalja Mediterana, vjerojatno Sicilija ili područje oko Tunisa, u Antici znano kao Kartaga.

    Artičoke su iz Sicilije, oko 1466. dospijele do Nape, a potom i do Firence. Do godine kada je rođena Catherina Medici, 1519., u njenoj voljenoj Toskani, artičoke su već uzgajane gotovo 50 godina. Vjeruje se da je upravo ona Francusku upoznala s ovim povrćem, i to nakon što se u dobi s 14 godina udala za francuskog kralja Henry-a II.

    Catherina se suprostavljala običajima koji su ženama branili da jedu povrće afrodizijačkih svojstava. U artičokama je uživala otvoreno, i u velikim količinama.

    Od 16. do 20. stoljeća, Francuzi su artičoke uzgajali čak i u Parizu, te im dodijelili epitet vrhunske delicije. Kao i ostalo „neuobičajeno“ povrće, artičoke su bile izuzetno skupe, i u njima su mogli uživati samo oni najbogatiji. „Kraljevski“ status u Francuskoj artičoke su izgubile onoga trenutka kada su ih na veliko počeli uzgajati seljaci u Italiji i Grčkoj.

    Tijekom 19. stoljeća, Kaliforniju su Španjolci, a Louisianu Francuzi upoznali sa artičokama. Čak i danas, u New Orleansu, u kojem su se nastanili mnogi Francuzi, artičoke su sastavni dio ponude mnogih restorana.

    U Kaliforniji artičoke doživljavaju renesanu početkom 20. stoljeća zahvaljujući talijanskim imigrantima.

    Danas su najveći svjetski proizvođači artičoka Francuska, Italija i španjolska, dok Kalifornija pokriva gotovo 100% potreba američkog tržišta.

    Artičoka u različitim kulturama

    Talijani vole puniti artičoke različitim mješavinama začina ili pržiti narezana srca artičoke u maslinovom ulju.

    U nekim zemljama stabljika se odbacuje dok se u drugima jede s užitkom. Ponekad su stabljike vrlo jestive, nježne i pune okusa, no kada se artičoke stare i prezrele, stabljike su gorke, neukusne i pune drvenastih vlakana.

    Taljani uzgajaju nekoliko vrsta artičoka, a posebice uživaju u vrlo malima, koje se konzumiraju čitave. Četiri su osnovne vrste: Catanese, Romanesco, Spinoso Sardo i Violetto di Toscana. Završeci listova nekih od navedenih kultivara roze su ili ružičaste boje. Neke ružičaste vrste mogu se, ukoliko su vrlo mlade, jesti i svježe.

    U New Orleansu, francuski kuhari artičoke pune plodovima mora, začinjenim krušnim mrvicama pomiješanima sa lukom, češnjakom, Romano sirom i svježom koricom limuna. Još jedan od francuskih „izuma“ uključuje serviranje listova artičoke oko zdjele napunjene umakom od kamenica.


    Folklor i neuobičajen fenomen

    Europsko plemstvo s entuzijazmom je uživalo u artičokama jer su vjerovali da posjeduje afrodizijačka svojstva, a otkriveno je da je u njima posebno uživao Henry VIII. Vjerovanje da artičoke imaju afrodizijačka svojstva posebno je bilo uvriježeno u Srednjem vijeku.

    Artičoke sadrže fitokemikaliju, cinarin, koja ima snažan utjecaj na okus, stoga osobe koje uživaju u atričokama, najčešće istovremeno ne uživaju i u vinu, jer im je kombinacija ovih dvaju okusa nespojiva. Dva testiranja okusa, jedno iz 1934. i drugo iz 1972., potvrdila su ovaj fenomen. Naime većina degustatora potvrdila su da se nakon konzumacije artičoka, sladak okus zadržava kroz određen period. Degustatori su otkrili i da sve što se jede neposredno nakon artičoka ima slatkast okus.

    Ovo otkriće posebno dobro je iskoristio vinar iz Italije te započeo proizvodnju Cynara, aperitiva na bazi artičoke vjerujući da će nakon njegove konzumacije, hrana biti ukusnija. Slatka (za)misao!

    Nutritivna svojstva artičoke

    Artičoke se smatraju ‘praktičnim pakiranjima’ vitamina, minerala i fitokemikalija. Ovaj plod jedinstvenog oblika vrijedan je izvor dviju fitokemikalija - cinarina i silimarina - s brojnim pozitivnim učincima na zdravlje čovjeka.

    Još su naši drevni preci smatrali artičoku snažnim stimulatorom apetita. Znanstvena istraživanja dokazala su da cinarin doista stimulira okusne pupoljke na jeziku. Također, fitokemikalija cinarin odgovorna je za sladak okus bilo koje hrane koja se konzumira odmah nakon artičoka.

    Artičoka je iznimno bogat izvor vlakana. Jedan plod srednje veličine osigurava čak 6 grama vlakana. Osobama koje paze na energetski unos ili su na redukcijskoj dijeti posebno je preporučljiva jer je niskokalorična, sadrži tek 60 kcal u 130 g.

    Sadrži značajan udio proteina, sasvim je bez masnoća, a sadrži brojne vitamine i minerale, uključujući vitamin A, vitamine B3, B6, C i folnu kiselinu te magnezij, krom, mangan, kalij, fosfor, željezo i kalcij.

    Ljekovita svojstva artičoke

    Ljekovitost artičoke poznataje već stoljećima, a smatra se da potječe od gorkih tvari u lišću i korijenu, koje imaju posebnu aromu i potiču brže protjecanje žuči.

    U spisima tradicionalne medicine govorise da čaj lišća artičoke vraća tek, pomaže pri probavi masti, stimulira mokrenje, liječi jetru i žučni mjehur, odstranjuje iz krvi mokraćnu kiselinu (ureu), otrovni produkt poremećene izmjene tvari u tijelu, liječi žuticu, kongestiju i cirozu jetre.

    Klinička istraživanja provedena u posljednjih nekoliko desetljeća dokazala su neke od drevnih pretpostavki. Primjerice, dokazano je kako artičoka snižavarazinuLDL-aililošegkolesterola, posjeduje diuretičkiučinakipovoljnodjelujenajetru.

    Artičoka je povrće koja spada u porodicu glavočika, zajedno s ljekovitim biljem sikavicom i čičkom. Zajedničko svojstvo im je visok udio tvari silimarina i inulina koje imaju zaštitan učinak na jetru. Redovito konzumiranje artičoke stimulira funkciju jetre i smanjuje razinu masnoća i kolesterola u krvi, a ovaj učinak može se zahvaliti visokom udjelu tvari cinarina.

    Cinarin i kafeinska kiselina, tvari kojima je bogata artičoka, u pokusima na životinjama pokazali su se kao učinkoviti hepatoprotektivni spojevi. Inulin, neprobaljivi ugljikohidrat, ima blago laksativno djelovanje, te pomaže kod konstipacije. Zdravlje jetre ovisno je o redovitom pražnjenju crijeva, a u razdobljima zatvora veće je opterećenje jetre. Inulin je ujedno i hrana za «dobre» bakterije u debelom crijevu, te potičući njihov rast i aktivnost potiskuje rast patogenih bakterija u debelom crijevu. Na taj način smanjuje se razina toksina koji dospijevaju u jetru, a održava se i zdravlje čitavog organizma.
  • lilit

    od lilit » pre 12 godine

    Boranija

    zelena 100gr/18 kcal ; P - 2.1%; UH - 2.4%; masti - 0.1%
    zuta 100gr/28 kcal ; P - 2%; UH - 5%; masti - 0%


    Boranija je bogata mineralima, pre svega kalijumom (200 mg), kalcijumom (40 mg), magnezijumom (20 mg), gvožđem (0,9 mg), selenom, cinkom, fluorom i sl.; zasićuje zbog visokog sadržaja biljnih vlakana (2 mg), glicida (4 g) i belančevina (2 g); obiluje betakarotinom (350 mcg) i vitaminima C (15 mg), E (0,2 mg) i B6 (0,3 mg). Skuvajte je „al dente“ da biste sačuvali vitamine, kalcijum i kalijum.

    ***************************************************************
    Ovo povrće jača srce, uspostavlja ravnotežu leukocita u krvi, poboljšava probavu i podstiče izlučivanje otrova iz organizma

    Valja odmah istaći da boranija, u obliku u kakvom je obično koristimo kao namirnicu i kakvu nabavljamo na pijacama, pripada istoj botaničkoj vrsti kao i pasulj, tj. osušeni plod, zrno, dozrele boranije. Ili obrnuto, boranija je, zapravo, oblik pasulja koji se u ishrani upotrebljava kao mlada nedozrela mahuna.
    Mnoštvo je sorti koje se međusobno uočljivo razlikuju, po obliku, veličini i boji. Po obliku mogu biti uske i okrugle, kao olovka, ili široke i pljosnate, a po veličini od sasvim kratkih do dugačkih i do 25 centimetara. Boja im varira od izrazito zelene do bledožućkaste, a neke vrste su ljubičasto-pegave. Budući da se za jelo upotrebljavaju sasvim mlade mahune, u kojima se zrno budućeg pasulja još nije razvilo, prednost imaju sočne i mesnate sorte, sa sitnim i nerazvijenim zrnom.
    Energetska vrednost boranije, za razliku od pasulja, veoma je mala: 100 grama sadrži 174 kJ ili 42 kcal. Od osnovnih hranljivih sastojaka ima 7,6 grama ugljenih hidrata, 2,2 grama belančevina i 0,2 grama masti. Međutim, u suvom zrnu pasulja tih sastojaka ima deset puta više.

    Salata iz Nice

    Potrebno je: pet kuvanih krompira isečenih na kocke, pola kilograma isečene i skuvane boranije, tri paradajza isečena na osmine, dve trećine šolje ulja (najbolje maslinovog), trećina šolje vinskog sirćeta, dva češnja belog luka, dve kašičice senfa, kašika seckanog peršuna, manja glavica iseckanog luka, malo bibera, jedan isečeni krastavac, jedan iseckani crveni luk, tvrdo kuvano jaje, glavica zelene salate, konzerva tunjevine (oceđena od ulja), 12 prepolovljenih crnih maslina.
    Izmešati ulje, sirće, beli luk i začine. Preliti preko krompira, boranije i paradajza i ostaviti da odstoji jedan sat. Poslagati naizmenično na tanjir listove zelene salate, povrće i jaja, odgore staviti tunjevinu, ukrasiti maslinama i preliti ostatkom “dresinga”.



    Od mineralnih sastojaka u boraniji ima najviše kalcijuma (52 mg%), fosfora (45 mg%) i gvožđa (0,7 mg%), a sadrži i nešto ostalih mikroelemenata, kao što su magnezijum, mangan, nikal, i kobalt.
    Ni vitaminski sastav mlade boranije ne treba potcenjivati, jer sadrži pre svega karotin (provitamin A), vitamine grupe B, te vitamine C i E.
    Hranljivi sastojci boranije imaju takođe određena lekovita svojstva. Tu pre svega treba istaći arginin, supstancu iz grupe glukokina, čije je delovanje slično delovanju insulina. Zbog toga bi u dijabetičarske dijete trebalo obavezno uključiti boraniju, kao glavno jelo, tim više što se glukokinin kuvanjem ne uništava. Neki autori smatraju da bi dijabetičari morali pojesti sedam kilograma boranije nedeljno.
    Inzotol, supstanca koje u boraniji ima 0,7 do 0,8 odsto, jača srce i reguliše metabolizam kalcijuma u organizmu. Primećeno je da kod mnogih bolesnika koji su uzimali antibiotike dolazi do poremećaja u krvnoj slici, odnosno do smanjenja broja belih krvnih zrnaca. A ustanovljeno je takođe da određena supstanca u mladoj boraniji efikasno uspostavlja ravnotežu leukocita u krvi.
    Boranija sadrži mnogo celuloze pa poboljšava probavu. Ali bolesnicima koji boluju od crevnih bolesti treba je davati vrlo oprezno, ili potpuno izostaviti.
    Navedimo još i to da mlade mahune boranije deluju i kao odlični diuretik, rastvaraju mokraćnu kiselinu i podstiču izlučivanje otrovnih materija iz organizma.

    Kutak za mediteransku kuhinju

    Sve češće naučnici tvrde da zdravlje najbolje čuva takozvana mediteranska kuhinja, bazirana na ribi (najčešće na roštilju), maslinovom ulju, paradajzu, začinskim travama (origano, ruzmarin), testeninama i (crnom) vinu. Na ovom mestu donosićemo recepte iz mediteranskog basena: dalmatinske, italijanske, grčke, francuske...

    Boranija na italijanski način

    Potrebno je: pola kilograma boranije, 300 grama paradajza, dve glavice luka, češanj belog luka, šest tvrdo kuvanih jaja, 50 grama maslaca i ulja ukupno, kašika seckanog peršuna, so i biber.
    Boraniju očistiti, oprati i prepoloviti. Paradajz popariti, očistiti i naseći na krupnije kocke. Luk očistiti, naseckati i sa zdrobljenim belim lukom propržiti u posudi na ulju i maslacu dok ne uvene. Nasuti paradajz i boraniju, posoliti i pobiberiti po ukusu, te dinstati nekoliko minuta otklopljeno. Naliti tople vode i ostaviti da se lagano kuva. Povremeno promešati, dolivajući pomalo vodu, čim uvri. Kad boranija omekša, naseći jaja na polovine, složiti ih u boraniju sa žumancetom prema gore i na svaku polovinu staviti malo soli, bibera i peršuna. Staviti ponovo na vatru i služiti vruće.
  • lilit

    od lilit » pre 12 godine

    Bamije – plod hibiskusa

    100gr/33 kcal


    Bamije su u naše krajeve došle s Orijenta. Pradomovina im je Abisinija i istočna Indija. O bamijama možemo više govoriti kao o orijentalnoj delikatesnoj poslastici nego namirnici za svakodnevnu ishranu. Bez obzira na botaničke karakteristike, bamije i nisu povrće u uobičajenom smislu. To je vrsta hibiskusa, trajni drvenasti grm, koji raste i do metar visine s dlanastim nazubljenim listovima. Veliki svetložuti cvetovi posle kratkog cvetanja razvijaju svetlozelenu do žutozelenu šestostranu mahunu, sličnu feferoni, ispunjenu mekanim belim semenkama koje kuvanjem postaju mlečne. Po karakteristikama bamije su više voće nego povrće, a po plodovima slične su mahunarkama. Ova zahvalna i korisna biljka uzgaja se uglavnom kao povrće. Za jelo se beru nedozreli plodovi koji su, pripremljeni poput mahuna, vrlo omiljena, zdrava i ukusna hrana.

    U plodovima ima dosta azotnih jedinjenja i dosta masti. Bogati su vitaminima, a veoma niske energetske vrednosti (100 grama svežih bamija ima svega 140 KJ ili 33 kcal), pa su stoga izvrsno jelo za redukcijsku dijetu. Pomalo oporog ukusa, vrlo su blage i lako svarljive.
    Dozrele i osušene semenke, pržene i mlevene, mogu poslužiti kao dodatak za kafu. Ostali delovi biljke (listovi i stabljika) sadrže mnogo sluzi, pa se u narodnoj medicini često koriste u lekovite svrhe.

    Bamija je povrće koje je omiljeni dodatak jelima u orijentalnoj kuhinji, kao i u jelovniku mediteranskih zemalja.
  • lilit

    od lilit » pre 12 godine

    Komorač

    Latinski naziv: Foeniculum vulgare Mill.
    Engleski naziv: fennel
    Regionalni naziv: koromač, morač, slatki kopar, janež, slatki aniš

    Opis i porijeklo

    Komorač je otporna samonikla divlja ili uzgojena dvogodišnja biljka s odebljalim korijenom, iz kojeg u prvoj godini izrastu listovi, a u drugoj godini i do 2 metra visoka stabljika s listovima i cvjetovima. Stabljika je okrugla, modro-zelene boje i u gornjem dijelu razgranjena, a listovi su sastavljeni od mnoštva sitnih listića. Komorač pripada porodici štitarki, jer su žuti cvjetovi skupljeni u štitaste cvatove. U svakom plodu ima stotinjak sjemenki bogatih eteričnim uljima. Sjemenke su male, aromatične, plosnate i ovalne, sa žutim žlijebom, a se koriste kao začin.

    Ova biljka potječe iz Sredozemlja i najviše joj odgovara topla, ali ne prevruća klima. Uzgaja se u Grčkoj, Turskoj, Italiji, južnoj Francuskoj i u sjevernoafričkim zemljama. U Hrvatskoj raste po kamenjarima Primorja i Dalmacije.

    U antici i u azijskom prostoru komorač je bio cijenjen zbog svog okusa sličnog anisu, kao i zbog ljekovitih svojstava. Rimljani su uživali jesti njegove listove, korijenje i sjemenke u salatama i kruhu. U srednjem vijeku koristili su ga za rastjerivanje kukaca. Vjerovalo se da plaši vještice, pa su ga za Ivanjske noći vješali na ulazna vrata. Često su ga stavljali u ključanice da nikakvo zlo noću ne uđe u kuću. Srodne vrste komoraču su anis, celer i kim

    Energetska i nutritivna vrijednost

    nergetska vrijednost 100 g svježeg korijena komorača iznosi
    31 kcal / 130 kJ. Od toga 1,2% čine proteini, 0,2 % masti i 7,3% ugljikohidrati. Sadrži 3,1 g dijetalnih vlakana, kao i još dvanaest važnih elemenata u tragovima i četrnaest aminokiselina u idealnom sastavu.

    Od minerala izvrstan je izvor kalija (414 mg), dobar je izvor mangana (0,2 mg, što čini 10% RDA), a od vitamina izvrstan je izvor
    vitamina C (12 mg, što čini 20% RDA).

    Energetska vrijednost sjemena komorača iznosi 345 kcal / 1443 kJ. Od toga je 16% proteina, 15% masti, 52% ugljikohidrata, a bogat je dijetalnim vlaknima (40 mg) i fitosterolima (66 mg).

    Od minerala izvrstan je izvor mangana (6,5 mg, što čini 310% RDA), željeza (18,5 mg, što čini 130% RDA), magnezija (385 mg, što čini 130% RDA), kalcija (1 200 mg, što čini 120% RDA), bakra (1,1 mg, što čini 120% RDA), fosfora (487 mg, što čini 61% RDA) i
    cinka (3,7 mg, što čini 37% RDA).

    Od vitamina izvrstan je izvor vitamina C (21 mg, što čini 35% RDA) i vitamina B kompleksa: niacina (6 mg, što čini 38% RDA), tiamina (0,4 mg, što čini 34% RDA), piridoksina (0,5 mg, što čini 28% RDA) i riboflavina (0,4 mg, što čini 27% RDA).

    DOBAR IZVOR - pojam se odnosi na namirnice koje sadrže vitamine, minerale, proteine i vlakna u količini od najmanje 10 posto dnevnih potreba RDA
    ODLIČAN IZVOR - pojam se odnosi na namirnice koje sadrže vitamine, minerale, proteine i vlakna u količini od najmanje 20 posto dnevnih potreba RDA
    RDA - Recommended Dietary Allowances (preporučene dnevne količine)

    Ljekovitost

    Komorač je jedna od najstarijih poznatih ljekovitih biljaka koju su koristili stari Egipćani, Rimljani i Grci, a kod nas su ga, kao prirodni lijek kod probavnih tegoba i prehlada, proslavili benediktinc

    U ukupnom kvalitetnom nutritivnom sadržaju osobito se ističu flavonoidi rutini i kvercitin, te raznovrsni kempferol glikozidi, koji imaju snažno antioksidativno djelovanje. Vrlo zanimljiv je i anetehol, sastavni dio hlapljivih komponenti eteričnog ulja. Istraživanja su pokazala da smanjuje upale i pomaže u sprječavanju razvoja raka. Eksperimentima na životinjama utvrđeno je da eterično ulje ima sposobnost zaštite jetre od štetnog toksičnog djelovanja.

    Komorač je dobar izvor vitamina C, koji je također snažan antioksidans i ima sposobnost neutralizacije štetnog djelovanja slobodnih radikala u vodenim otopinama u tijelu, koji mogu uzrokovati boli u zglobovima i rezultirati osteoartritisom i reumatoidnim artritisom.

    Odličan je izvor dijetetskih vlakana koja pomažu u pravilnoj funkciji crijeva, i na taj način sudjeluje u sprječavanju razvoja raka debelog crijeva. Vlaknaste tvari vežu na sebe otrovne i masne tvari u crijevima, odstranjujući tako otrove iz tijela te smanjujući razinu kolesterola i masnoće u krvi. Dijetetska vlakna održavaju zdravlje srca jer vežu žučne soli u debelom crijevu i izlučuju ih iz tijela. Za ponovnu proizvodnju žučnih soli troši se kolesterol, čime se smanjuje njegova količina u krvi i rizik od njegovog štetnog djelovanja. Vlakna povećavaju osjetljivost inzulina i tako sprječavaju razvoj dijabetesa tipa 2. Imaju visoki kapacitet vezanja vode, bubre i usporavaju probavu, što daje osjećaj sitosti. Iz tog se razloga hrana bogata dijetetskim vlaknima preporuča tijekom redukcijskih dijeta.

    Komorač je izvrstan izvor kalija, koji pomaže kod snižavanja visokog tlaka, jednog od rizičnih faktora koji mogu utjecati na srčani ili moždani udar.

    U pučkoj medicini ljekovitim dijelovima biljke smatraju se korijen, koji se skuplja od polovine ožujka do kraja travnja, i nadzemni dio biljke, lišće, koje se može skidati tijekom cijelog ljeta.

    Sjemenke i korijen komorača sastavni su dijelovi čajeva za čišćenje organizma, što se pripisuje eteričnom ulju koje suzbija nadutost, smiruje grčeve želuca i crijeva i djeluje protiv vrenja. Čisto eterično ulje dobiva se destilacijom iz sjemenki, a preporuča se uzimanje sa šećerom ili u vodi za liječenje bolova u grlu i promuklosti. Također se preporučuje i za vanjsku primjenu, kao sastavni dio antireumatskih sredstava za masažu.

    Komorač pojačava rad stanica, jača imunitet, zaustavlja razmnožavanje mikroorganizama, pospješuje izlučivanje mlijeka, utječe na živčani sustav i dobro raspoloženje, odstranjuje sluz kod kašlja i hunjavice, djeluje lagano smirujuće i opuštajuće. Zbog visokog sadržaja beta-karotena, može se preventivno koristiti kao djelotvorno sredstvo protiv raka. Više od dva puta tjedno komorač ne bi smjele konzumirati osobe koje su sklone proljevu.

    Prije se koristio kuhan u vinu kod bolesti bubrega i mjehura, za izlučivanje kamenca, a smatralo se da je dobar za jetru, slezenu i kod bolesti grušanja krvi. Vino se preporučalo piti i za proširene vene, a usitnjeno sjeme komorača, pomiješano s toplim mlijekom, davalo se djeci koja se nisu hranila majčinim mlijekom.

    Od sjemenki komorača dobiva se eterično ulje, a iz plodova se radi ljekoviti čaj za želudac i crijeva, koji uz to djeluje i lagano umirujuće, pa je idealan za djecu.

    Pravi ljekoviti koktel možete pripremiti tako da svježi komorač začinite maslinovim uljem i ovu ukusnu i mirisnu salatu pojedete kao predjelo.

    Kupovanje i čuvanje

    Bijela ili blijedozelena i čvrsta lukovica, sa suptilnim mirisom na anis, bez znakova oštećenja i truljenja, znak je dobre kvalitete komorača. Stabljike koje se nadovezuju na lukovicu trebaju biti ravne i bliske jedne drugoj, a listovi svježi i zeleni. Prilikom kupnje birajte manje lukovice koje su čvršće i manje vlaknate. Izbjegavajte komorač koji ima cvjetove na stabljikama jer je to znak da je prezreo.

    Komorač čuvajte u odjeljku hladnjaka za povrće do četiri dana, iako ga je najbolje pripremiti istoga dana nakon kupnje jer stajanjem gubi na aromi. Nakon blanširanja komorač se može zamrznuti, no ovim postupcima on dosta gubi na svojoj aromi.

    Osušene sjemenke komorača čuvajte u čvrsto zatvorenoj posudi na hladnom i suhom mjestu do šest mjeseci. Čuvanje u hladnjaku produžit će njihovu trajnost.

    Priprema jela s komoračem

    vi dijelovi komorača, lukovica, stabljike i listovi, upotrebljavaju se u pripremi jela. Nožem odrežite stabljike i dno lukovice, a maknite i vanjske listove lukovice. Kratko isperite pod tekućom vodom, a zatim komorač narežite prema potrebi. Nožem lukovicu prepolovite i režite je po dužini na kriške za pirjanje ili na tanke ploške u obliku polumjeseca za salate. Svaku polovicu možete narezati i na kockice. Stabljike koristite u pripremi temeljaca, dok listovi daju osobitu aromu ribi pečenoj u foliji, a mogu se iskoristiti i za ukrašavanje jela.

    Najbolje od komorača dobit ćete poslužite li ga svježeg. Vrlo su zanimljive kombinacije komorača s povrćem i voćem u raznim miješanim i složenim salatama. Evo nekoliko zanimljivih kombinacija salata s komoračem, koje vrijedi kušati: s avokadom i narančama, artičokama i parmezanom, s jabukama, rikulom, mandarinama i narom, s pršutom i kruškama, pečenom piletinom, radičem, lukom, pinjolima i svježim smokvama.

    Umjesto zelene salate ili rajčice u omiljeni sendvič možete staviti svježe narezani komorač ili ga prelijte s jogurtom s dodatkom svježe narezane metvice.

    Za toplo predjelo ili mali obrok možete u francuskom stilu pripremiti omlet s komoračem, rajčicom i maslinama ili quiche s nadjevom od poriluka i komorača s dodatkom parmezana i sjemenki maka. Oba jela poslužite uz zelenu salatu. U istoj grupi toplih predjela za talijansku kuhinju to su tjestenina i rižoto. Bijeli umak za tjesteninu možete pripremiti s komoračem, lukom i pancetom u vrhnju, a crveni umak možete pripremiti na bazi rajčica, luka, komorača, crvene paprike i inćuna. Izvrstan rižoto dobit ćete kombinacijom komorača i repova račića.

    Od lukovice komorača možete pripremiti krem juhu, a ostale pire ili krem juhe od komorača možete pripremiti u kombinaciji s mrkvom, špinatom, rajčicom ili patlidžanom. Stabljike komorača koristite za pripremu bistrih juha, povrtnih složenaca ili variva.

    Komorač možete pirjati s drugim povrćem, peći uz dodatak maslinova ulja, začina i krušnih mrvica ili gratinirati.

    S komoračem možete pripremati i mesna jela od piletine, svinjetine i teletine. Ujedno za perad, poput piletine i puretine, možete pripremiti zanimljive nadjeve. Za piletinu nadjev od kuhanog komorača, češnjaka, timijana, ružmarina i mažurana, a za puretinu nadjev od pirjanog komorača, pršuta, pinjola, peršina, mažurana i limunove korice.

    Ova namirnica izvrsno se slaže s dimljenim lososom i školjkama. Pirjani komorač možete pripremiti sa sipom, u kombinaciji s pirjanim paprikama uz pečene odreske tune ili s kuhanom rižom, paprikama i pinjolima kao dio nadjeva za pastrve.

    Svježe listove komorača možete koristiti za pripremu umaka na bazi majoneze, salatnih preljeva i nadjeva, dok sjemenke komorača koristite kod pripreme kruha, slanih kolača i mesnih jela.

    Od komorača se u Makedoniji i Grčkoj rade tipična nacionalna žestoka alkoholna pića, a i u našim se krajevima često dodaje u travaricu.

    Pravi ljekoviti koktel možete pripremiti tako da svježi komorač začinite maslinovim uljem, pa ovu ukusnu i mirisnu salatu pojedete kao predjelo.

    S kojim se začinima dobro slaže komorač?

    S peršinom, origanom, kaduljom, majčinom dušicom i ljutim papričicama.


    Komorač, svježi
    Energetska i nutritivna vrijednost na 100 g.

    Energetska vrijednost kcal / kJ 31 / 130
    Ukupno bjelančevina....... g 1,24
    Ukupno ugljikohidrata..... g 7,29
    Dijetalna vlakna............. g 3,10
    Ukupno masti................. g 0,20
    Kolesterol...................... mg 0,00
  • ljutapaprichica
    Početnik
    Početnik
    Postovi: 7
    Pridružio se: pre 12 godine

    od ljutapaprichica » pre 12 godine

    spanac je najbolje jesti kuvan s mlekom...iako je odlican izvor svea i svacega,u njemu je velika koncnentracija oksalata(soli oksalne kiseline) koje kristalishu i stvaraju kamenje u bubrezima....

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 3 gosta