OGLEDALO. Eto šta je bilo presudno - obično ogledalo!!!!!!!!!!
Nemam ogledalo (sem onog malog zidnog u kupatilu, za češljanje i šminkanje), i kad sam počela da se gojim - ogledalo su mi bili porodica i prijatelji. Vidim na vagi da idem naviše, vidim da mi je odeća tesna i kupujem novu, ali kad pitam muža ili drugaricu: "Da li izgledam kao krava?" - oni uvek kažu: "Ne, ništa ti se ne primećuje." Što je najgore, zaista nisu ni primećivali - upravo zato što su me gledali svakog dana. I tako naguram 20 (slovima: DVADESET) kila. Jeste da mi je bilo teže da se sagnem, da se popnem uza stepenice, ali zaboga - neko kilce više, zar je to strašno? Bila sam zgodna kad je trebalo, dok sam bila mlađa; svome mužu sam lepa i ovako; šta imam da se sekiram, lepota je ionako prolazna... (Što je najgore, stvarno nisam od onih koji mnogo polažu na izgled. Sve sam to iskreno mislila.)
A onda, u avgustu 2006, odemo posle ne znam ni ja koliko godina na more... a u hotelskoj sobi OGROMNO OGLEDALO. I još jedno OGROMNO u kupatilu. Svučem se u kupaći, pogledam kako mi stoji... na jednom ogledalu... pa na drugom... i zapitam se: "KO JE OVA DEBELA TETKA?" To nisam ja. Jednostavno više nisam ja. Ne izgledam kao ja. Čak mi se promenilo i lice!!!!!
Tad svečano kažem sebi: "E, sad ćeš, gospođo, biti tvrdoglava kao mazga i skinućeš taj višak, pa makar crkla. Ružna ili lepa, ima opet da budeš ono što jesi!"
Mislim da je to poenta svake težine i svake dijete... da se osećamo kao ono što jesmo.
I dalje nemam veliko ogledalo (nemam slobodan zid na koji bih ga stavila), ali sam naučila da verujem vagi, a ne mužu. Da sam slušala njega, bila bih mu lepa i sad... i verovatno imala 100 kilograma. (Dodatno je pomogla i kupovina fotoaparata, mada slika ne može baš sasvim da zameni ogledalo.)
Nottie, ako te ne mrzi, skokni do mog dnevnika ("Puževska dijeta"), pa vidi slike koje sam danas postavila - delom da se pohvalim, ali delom i da se pokudim. Predlažem ti da sama sebi napraviš jedan takav folder - uživaćeš u napretku (a sigurna sam da ćeš napredovati
).