Drugarice, nemoj da mi te nema please ) Mada , ruku na srce I ja sam danas u nekom ludilu tek sad mi ruke dodjose do foruma...Ti bas imas posla I mogu ti reci da ti po malo zavidim, jer ja sam se totalno ulenjila . Gradski zivot bas iscrpi. Apropo tvoje price da zelis da ti deca pomazu,a njima je igra vaznija od svega , mogu samo da ti kazem jedno...
Godinama su me moji vodili u selo za vikend, radili sve poslove na imanju, nedeljom uvece se vracali iscrpljeni u Beograd I isli na posao. Ja sam :procitala sve moguce romane, knjige po nekoliko puta I svaki put cekala momenat kada cemo nazad kuci ( do toga da sam precrtavala dane kao na pustom ostrvu ) , jer mi ceo taj proces nije bio interesantan.
Danas, muz I ja planiramo, da se jednog dana vratimo, I da odemo u to moje selo, napravimo neku malu kucicu I imamo imanje na kome cemo uzivati... Sejati, saditi, imati svoje voce, povrce I po neku zivotinjicu... Percepcije se menjaju tokom godina.
Danas sa radoscu, kad dodjemo iz Moskve, trcimo kod mojih , koji penzionerske dane provode u selu, I uziiiiivaaaamo najvise na svetu. Tek sad me stize zalost, sto vise nisam obracala paznju na sve te momente, jer nista nisam naucila oko imanja,a mogla sam jer sam imala idealne ucitelje...
Tako da nebrini, jednog dana ce ti deca sve shvatiti, zavoleti I uzivati u tom radu koji im sad I nije bas interesantan. Vazno je da im sve polako pokazes, I veruj mi sigurno ce ostati u nekom delu mozga I setice se one onda kada im to bude bilo potrebno...
U to ime, ziveli
Idemoooooooo daljeeeeee, cekam tvoj izvestaj do kraja dana